„Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji zbog vjere ne ratuju protiv vas i koji vas iz zavičaja ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični“, poručuje nam se u suri El-Mumtehine. Mnogo je mjesta u Kur’anu koja upućuju na obvezu uzajamnog povjerenja i uvažavanja, ali i na društvenu odgovornost vjernika radi postizanja općečovječanskog ideala – postizanja pravde i pravičnosti u ljudskim društvima. Ako su mu susjedi skloni miru, dužnost je muslimana da uzvrati mirom i poštovanjem jer to je jedan od dokaza njegove vjere, u čijoj je srži nepogrešiv božanski zakon.

Suvremeni svijet otrovan je odveć neuvjerljivim „argumentima“ da islam i Zapad ne mogu zajedno ni pod kojim uvjetima, da su oni po svojoj naravi u metafizičkom neprijateljstvu ili barem u iskonskom suparništvu. Zapadni arhitekti mraka u neprijateljskoj figuri islama vide antitezu svome sekularnom humanizmu ili barem nadomjestak za arhetipskog neprijatelja nekoć oličenog u prezrenom komunizmu. To što je već u 7. stoljeću Medinska povelja bila uzor islamskim društvima da budu multietnička, multikulturalna, uostalom i multikanonska, danas je posve prešućeno i ignorirano pokušajima da islam postane puno manje religija i osoben doživljaj svijeta i kozmosa, a puno više globalni sigurnosni problem. Zagreb i Hrvatska naših dana nemaju, nasreću, ama baš ništa s antagoniranjem različitih vjerozakona ili čak čitavih naroda. Muslimani u Zagrebu, skupa s katoličkom većinom, ali i drugim manjinskim svjetonazorima, gradili su ovaj grad i ovu zemlju odano i s ljubavlju, dajući im najbolje od plodova svoga duha. Zagreb nikada nije bio uskogrudan i nagluh na ljepotu, počesto i muku manjinstva, Zagreb nikada nije bio tijesan za razliku. On nikada nije bio prostor pripitomljavanja i osporavanja Drugih i Drugačijih, nego mjesto plemenitog i solidarnog savezništva razlika.

I zato je od osobitog značenja da je upravo u Zagrebu, u povodu 100 godina od službenog priznanja islama u Hrvatskoj, donesena Zagrebačka deklaracija europskih muslimana s jedinstvenom porukom: „Europa je naš dom. Protiv smo terorizma, ali i islamofobije“. Jubilej 100 godina muslimanske egzistencije u Hrvatskoj, treba li to isticati, uistinu je historijski trenutak za našu zajednicu, ali i za europsku Hrvatsku. Hrvatska je, kako reče reisu-l-ulema Kavazović, priznala ono što svakom ljudskom biću pripada – pravo da se moli Bogu onako kako misli da treba i po tome je primjer ne samo za zemlje iz susjedstva nego i za mnoge europske države. Reisu-l-ulema je, dakako, istaknuo i našu zajedničku nadu da će Europa svoju budućnost graditi i na temeljima povijesno dokazanog) muslimanskog kulturnog i civilizacijskog doprinosa. Netom završene ceremonije u Hrvatskom saboru i Hrvatskom narodnom kazalištu ukazuju nam na to da muslimani i Hrvatska ne trebaju pronalaziti nova, nego se samo prisjetiti starih, poznatih im povijesnih uporišta za dobročinstvo, mir, suživot i odanost demokratskim, političkim i pravnim vrijednostima. Malo je reći da su se hrvatski muslimani u HNK i pred televizijskim ekranima osjećali ponosno zbog svega što im je rečeno u prilog. Kada vam s najviših državnih adresa iskažu zahvalnost za odanost i ljubav prema domovini te upute riječi prepune poštovanja za vašu vjeru, s pravom se osjećate ispunjeno. Da je Islamska zajednica u Hrvatskoj radila za opće dobro, nedvojbeno je potvrđeno biranim riječima kojima je predsjednica Republike istaknula doprinos muslimana razvoju hrvatske države i društva, javno im pritom uputivši i selam, činjenicom da nam je predsjednik Vlade odao priznanje za obranu i sudjelovanje u Domovinskom ratu, da nas je predsjednik Sabora podsjetio na kontinuitet islama na našim prostorima te da nas je gradonačelnik glavnoga grada darivao izjavom da su „muslimani u Zagrebu i u Hrvatskoj svoji na svome“. Ne samo zato valja nam vjerovati da su Zagreb i muslimani, Hrvatska i muslimani jamac plemenitih i iskrenih odnosa različitih a tako sličnih, ma koliko naši idilični odnosi – nažalost, u planetarnim razmjerima – sve češće bili iznimka.

Stotinu godina jedne svjetske religije nije, naravno, puno za nju samu, ali je itekako mnogo za jednu malu zajednicu, jedan rukavac te velike rijeke. Ovih stotinu zalog je za iduće stotine i tisuće godina toga rukavca, čiji izvor, ako Bog da, neće presušiti dok je vremena.

dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb