Zloćudna mantra, koja je već u optjecaju u jednom dijelu zapadnoeuropske javnosti, da je na djelu rat vjera, rat islama s kršćanskom uljudbom, sjeme je zla. Sjeme koje u dosluhu sa strahom, mržnjom i predrasudama može biti kobno za svijet kakav smo do sada poznavali. Riječju, kraj Europe. Ugrubo, svi teroristički akti, od Francuske do Njemačke, od ljudožderskog pohoda vozača kamiona u Nici do klanja sluge Božjega u svećeničkoj odori, imaju, navode mediji, muslimanski potpis. Dojam je da su nadahnuti islamom i da su u ime njega i počinjeni. Ono što, međutim, plaši svakoga analitičnijega čitatelja, koji umije čitati između redaka, jest to što se čini da dio javnosti počinje vjerovati da vjera sama po sebi motivira teror i nasilje. Da njezin sadržaj fatalno podražuje i raspiruje represiju, štoviše da joj daje etičko pokriće i duhovno ozbiljenje.

To kod istinski pobožnog svijeta i mnogih nepobožnih a časnih ljudi izaziva jezu i strah. Strah da su granice zla prijeđene. Da granica zapravo više i nema, kao što nema više ni jezika da iznijansira i odvagne, da uoči zakonomjernosti, ali i da se odupre generalizacijama. Generalizacije, naime, ako i funkcioniraju u nekim poljima ljudske praktične stvarnosti, ne daju se mehanički primijeniti na stvari duha i duše. A da i ne govorimo koliko su škodljive i potencijalno opake.

Upravo je opako, ma koliko efikasno, operirati mržnjom u mobilizaciji ma kako ranjene, teroru izložene društvene zajednice. Na tom se materijalu, naime, ne daju ni sačuvati ni graditi zdravi etički i politički sustavi.

Jesu li deformirani muslimani ili deformirani islam naš problem? Nema dvojbe, paramuslimani, oni koji ne poznaju ni logiku ni duh islama, ni Poslanikovu praksu, ni obvezu muslimana prema nemuslimanima, ni kako su izgledali prvi koraci islama i njegov ulazak u historijsko, umjetničko, znanstveno i duhovno svijeta. Oni koji baš ništa nisu shvatili.

I dok se strah od islama kao kuga širi Europom, i dok njemački građani velikom većinom izražavaju nezadovoljstvo migrantskom politikom svoje premijerke, sve u opravdanom strahu da će im novovjeki muslimani na dobrodošlicu uzvratiti nasiljem i terorističkim atentatima, mi kao muslimani trebamo i moramo biti zabrinuti što u naše ime mladi razbojnici, narkomani, dileri i probisvijeti tobože brane islam u svom zločinačkom bjesnilu. Njihove mete su civili, njihov modus operandi stvaranje kaosa i nesigurnosti. Svi smo izloženi njihovu kanibalizmu. Svaki govor o ideologiji tu je izlišan, riječ je o ataku na sve nas kolektivno, i svakog od nas pojedinačno. Oni donose samo nevolje, a za sobom siju smrt.

Kako ostati priseban čovjek pred time, ali i kako biti musliman u Europi koja kipi od nezadovoljstva i straha, pitanje je najvišega reda. Jedan od odgovora je možda da je mnogim muslimanima Europa bila prošlost, pa zašto onda ne bi bila i budućnost. Oni su je odabrali, ona je pristala na njih. Od izbora do pristanka prošla su stoljeća i epohe. Islam, naime, nije došao, niti će otići s migrantima iz nje. U povijesnom smislu, islam je itekakva europska činjenica. No što su danas europski muslimani: izraslina na europskom tijelu koja plaši možebitnom malignošću ili njezin kreativni sastojak? Odgovor na to, po prilici, umnogome ovisi o neeuropskim bliskoistočnim prilikama. A one su sumorne i otužne. Statistike kažu da od ruku onih koji svijet danas vidi i naziva muslimanima kudikamo najviše stradaju – muslimani. Da danak svemu što se događa u Siriji, što se događalo ili će se događati u Iraku, Afganistanu, Nigeriji, Sudanu... plaćaju muslimani. Po zakonu spojenih posuda, strahujemo da će moderni Europljanin europskog muslimana ubuduće kriviti za strah i nasilje koje mu se događa u dvorištu. Jer on mu je blizu, jer mu je on njegov Drugi, njegov Drukčiji. Po toj crti, Bože sačuvaj i sakloni, svaki terorist tada će, ako već i nije došlo to vrijeme, biti samo i jedino musliman, a mi muslimani morat ćemo se braniti da svaki musliman ipak nije terorist. Nitko, baš nitko neće se sjećati one rasističke i neonacističke spodobe Breivika? Njegov teror, naime, ne smije imati vjeru.

dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb