Na književnu večer u Islamskom centru u Zagrebu stigao je moj davnašnji prijatelj Abdulah Sidran 16. travnja 2016.. Naravno da smo se našli i kroz razgovor zaključili da nam je ostalo još koji pet-šest susreta, kad bismo se susretali kao u zadnje vrijeme, svakih pet godina. Zato smo odlučili, ako je moguće, da te susrete svedemo na svakih šest godina, i tako na miru proživimo to malo vremena što nam preostaje, kojih 24, možda čak i 30 godina. Što je, naravno, nemoguće, ali je zato moguća ona druga varijanta, da ne kažem inačica.

Dakle, bila je to divna književna večer u Zagrebačkoj džamiji. Došli su svi koji su došli (malo se rugam onima kojih nije bilo); ispunili smo Kongresnu dvoranu „Salim Šabić“ do posljednjeg mjesta. I počela je svečanost pjesničke riječi. Moderator, zapravo suputnik u razgovoru, bijaše bio Ervin Jahić, također pjesnik. Pjesnici bi uvijek trebali razgovarati s pjesnicima, kroz njih teče isti krvotok, njihove su duše pune nebeske glazbe koju majstorski sviraju najposebnijim nebeskim instrumentom – poezijom.

Ervin je znao iz Sidrana izvući najljepše stihove, najmudrije mudrosti, a sam se Sidran divno zabavljao. U dvorani se čula ona svečana pozorna tišina, gdjekad smijeh, budući da Sidran znade biti vrlo duhovit, i pljesak, pljesak odobravanja, čak i oduševljenja. Da je Sidran nešto mlađi, možda bi taj susret sa svojom zagrebačkom publikom, s kojom druguje već gotovo pedesetak godina, trajao i nekoliko mjeseci. Ovako, nažalost nije.

Sidran je na sceni ostao gotovo dva sata. Umoran, sâm je prekinuo tu radost druženja, pametnoga govorenja i još pametnijeg slušanja. Među publikom smo vidjeli i one najodabranije ljubitelje Sidranove glazbe, taj tankoćutni spoj ljepote, radosti i razuma. Sljedeći video zapis, držim, najbolje dočarava susret, rekao bih, prekrasnog koncerta Abdulaha Sidrana, punog divnih suzvučja, da ne kažem akordâ, s publikom koja znade razlikovati svaki, pa i onaj najtanahniji pjesnički uzdah.

Kemal Mujičić