- PROMOCIJA POEME PJESNIKA ADMIRA EF. MUHIĆA -

U četvrtak, 11. 9. 2014., bio sam u Karlovcu, u vrlo ugodnom društvu koje je promoviralo knjigu-poemu Hava, majka Prijedorčanka, pjesnika Admira ef. Muhića, glavnog karlovačkog imama.

Promocija je održana u prilično popunjenoj dvorani knjižnice Ivan Goran Kovačić. Među promotorima – Matilda Marković, ljupka karlovačka poetesa, Ivan Mateša, predsjednik Udruge povratnika i useljenika Karlovačke županije, Ferid Krak, pjesnikov prijatelj i zamjenika načelnika općine Cetingrad, te sâmog pjesnika Admira ef. Muhića, glavnog karlovačkog imama – našla se i moja malenkost. Poslije promocije bili smo počašćeni ugodnim domjenkom, fotografije to vjerno prenose a ja tim fotografijama dodajem samo poznati okus i miris koji se širio daleko u kišnu noć…

Naravno da je moja recenzija bila pozitivna, tim više što je riječ o doista izvrsnoj poemi jedne majke kojoj su život raznijeli srpski neljudski zlotvori.

Naime iz rodne kuće u Zecovima, pokraj Prijedora, ti su neljudi iz majčina krila oteli njenih šest dječaka, šest sinova, i muža i naprosto ih ubili samo zato što su bili muslimani.

Tu tragediju jedne radosne i brojne obitelji pjesničkim je postupkom, ono u jednom dahu, opisao, doživio i preživio Pjesnik, pretvorivši svu tu bol, sve te suze, u poemu grozomorne tragedije jedne hanume, jedne obitelji…

Znali su muslimani napisati poemu o tragediji majke kojoj su djecu masakrirali, kao primjerice Skender Kulenović koji je svoju poemu naslovio i posvetio Stojanki, majki Knežopoljki, opisujući dramatično njenu tugu gubitkom tri sina; kažem znali su, ali nisu se baš previše „ubijali“ opisujući tragedije svojih majki i svoje djece, pa kad su to i činili, bavali bi se tragedijom množine, a takve se tragedije pišu nekim drugim jezikom bola, takozvanim masovnim jezikom.

Muhić nije takav, on će zagrabiti u bol nekoga koga poznaje, s kim može normalno sjesti, razgovarati, saslušati i zaplakati bez suvišnih opisa suza.

Zato u poemi sva ta djeca i taj nesretni muž izlaze iz knjige kao iz kuće i vraćaju se kao zločinačke ubijene sjene, na stranice knjige, i u oči, i u srce, i u dušu svoje majke.

Koja ih je strpljivo u kući čekala kao da su živi, Dragi Allahu!

Dvadeset i dvije godine, Gospodine Bože!

Gužvala su se ta mrtva djeca, taj njihov nemoćni otac koji ih nije mogao obraniti, a ni oni njega, među brojnom djecom i očevima po raznim srpskim jamama-zlotvornicama, da bi bili pronađeni i vraćeni majci kao kosti, kao pramenovi kose…

Majka je uzela u svoje tople majčinske ruke te kosti, oprala ih, počešljala pramenove kose, smjestila ih na tábute i zakopala na mezarje gdje su svi davni Tatarovići bili po davnim običajima sahranjeni.

Poema je to tihog i strašnog bola. Svoj prikaz nisam mogao završiti, jer me je svaka riječ gurala i taj neshvatljivi dženet majčine mirnoće i duše koju je grijala dobrotom da bi se, u toj toploj duši, ugrijale hladne kosti njene djece i muža. Grije ih onako hladne od samoće, dahom svoje majčinske duše.

Moja duša, moje srce, moj razum opirao sve svakoj slici koja je izlazila iz knjige.

Naravno da sam mogao uteći od suza koje su potapale moju tankoćutnu dušu, kao što mnogi bježe od istine, ali kad bi utekao, te bi me suze, ta bi me istina uvijek i stalno pristizala.

A upravo je to autor htio: da nas sustigne istina. Ne zato da bi nas kaznila, nego zato da pokaže kako je lijepa, onako nepočešljana, odjevena u dronjke, a tako čista, a tako čista…

A tako čista.

Ja ću se još pozabaviti Admirovom poemom, a na ovim stranicama ostavljam prikaz pjesnikinje Matilde Marković i, po dobrom starom običaju, fotografije s promocije.

Kemal Mujičić

Osvrt pjesnikinje Matilde Marković na poemu Hava, majka Prijedorčanka, Admira ef. Muhića MAJKA  NAD  MAJKAMA

Suze su tekle ne bi li Havi u pomoć  pritekle…

Pjesnik Admir Muhić svoj poetski svijet gradi lako, jednostavno, prepuštajući se pritom zanosu i dopuštajući mislima i osjećajima da  ga potpuno  obuzmu  i ponesu, ni sam ne sluteći kamo i kojim putovima će ga odvesti. Svoj pjesnički svijet, na granici biografije i povijesne priče, za koju drži da se mora osvijetliti, gradi, tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu ljudi zajednice kojoj pripada. Pjesnik  euforično, i u jednom dahu, na papir istiskuje i u stihove oblikuje jednu tragičnu ljudsku sudbinu i istinu. Ne dopušta interpunkcijama da ga sputavaju u stvaralačkom  zanosu, da mu ograniče razmišljanja; odbacuje sve okove, točke, zareze… koji  predstavljaju teret i veliku opreku neopisivom pjesničkom izgaranju i potrebi  stvaranja.

Pjesnik uporno čitatelju nastoji predočiti onu jednostavnu, ogoljenu istinu i  konstantno na tragu otkrića konačno otkriva esencijalnu definiciju ljubavi i postojanja. Duboko je svjestan da njegov trud nije uzaludan i da će naporima  osvijetliti put do konačne istine.

Poema kao književna vrsta isprepliće elemente tipične za lirsku poeziju, osjećaje, misli, doživljaje… s elementima epskog, događajem i likovima. Sadržajna priča ove poeme vješto je omotana autorovim proživljavanjima iz kojih vrlo jasno iščitavamo njegov stav.

Pjesma je za Admira Muhića ponajprije prostor ispovijesti, svjedočenja, priče u kojoj vješto i majstorski u središte stavlja lirski subjekt, pun života, mira, spokoja, pojam majke kao nositeljice života i suprotstavlja ga ratu, smrti, mržnji, žalosti, majčinoj sadašnjosti i stvarnosti.

Kreirajući tako nizove opreka, pjesnik isprepliće glas vlastite svijesti s glasom  majke koji je bolan i tih krik pobožne žene koja vapi; iščekuje, pod vrelim suncem, pod strehom jesenjom, predvečer zimsku, iščekuje i odjeću brižno preslaguje, i čeka starica s molitvom na usnama.

Ovim činom ona postaje majka nad majkama, ne traži osvetu za krivca već u svojoj poniznosti i dobroti nalazi smirenje postavljajući pitanja za koja zna da  odgovora nema.

Autor poeme čitatelju nudi ogoljene i izravne slike zločina koje poput impulsa  kreću i dolaze u sve stanice naše svijesti i podsvijesti te nas odvode u beskrajne prostore njegovih razmišljanja u kojima raspoznajemo elemente cinizma i osude  ljudske rase.

Govor njegovog lirskog subjekta, majke Have, odlikuju jasnoća izraza i jednostavnost stiha s povremenim pjesnikovim isplovljavanjima prema ironiji i sarkazmu.

Citat: “Pitaju li se ubice kako je majci Havi (…)

            I samo ime im je Zločin

            A Genocid prezime“

Iznoseći bolnu spoznaju, istinu i sudbinu, pjesnik dokumentira stvarnost i prostor kojeg obilježavaju nesreća, nepravda i obrnuta hijerarhija vrijednosti. Njegov angažman da svijetu prikaže bol i prenese vapaj definira ga kao suvremenog pjesnika koji se svojim stihovima uključuje u suvremenu proturatnu bosansko hercegovačkoj književnosti.

Usudila bih se ovaj pjesnikov zanos usporediti s velikanom hrvatske književnosti I. G. Kovačićem koji je u svojoj poemi Jama slikovito, osjećajno i potresno prikazao ljudska stradanja tijekom Drugog svjetskog rata. On prikazuje  stradalnika koji proživljava surova mučenja i pritom se prisjeća ljepote prijašnjeg života.

Tako i pjesnik Muhić lirski subjekt, kojeg okružuje smrt i slike surovog zločina suprotstavlja slikama svakodnevnog života koji oživljava u Havinim sjećanjima. Ta sjećanja najednom naviru i čitatelj postaje subjekt pjesnikovih impulzivnih halucinacija u kojima majka uporno sinove doziva i odjeću im rukama preslagiva, kad za sofru sjeda ona sedam kašika pokraj sedam sahana stavlja i mirisni bazgin sok u sedam čaša nalijeva.

Vrlo jasno i precizno pjesnik progovara protiv rata i svih ratnih stradanja.

Simbol majke, kao pjesničkog doživljaja, pjesnik zasniva na suprotnostima davanja, uzimanja, rađanja, umiranja, radosti, tugovanja, osvete i u konačnici praštanja.

Možda je zapravo i najveća pjesnikova zasluga i pjesnička i ljudska, jer ova poema je zapravo krik koji bismo trebali čuti i u književnosti, i u političkoj okrutnoj stvarnosti.

Jednu individualnu tragediju pjesnik uzdiže i daje joj opće, šire značenje, a majka se ponovo prikazuje kao simbol čistoće, dobrote i božanskog bića.

Ljudske vrijednosti, poput moralnosti, suosjećajnosti, brižnosti, ljubavi i majčinske požrtvovnosti i ističe kao temeljne životne vrijednosti.

Teško mi je govoriti o Muhićevoj poemi budući da sam i ja majka.

Čitajući stihove u jednom dahu, baš onako kako ih je naš  pjesnik napisao, slijedeći kobnu sudbine druge majke, nisam mogla zaustaviti suze koje su i tekle ne bi li drugoj majci, majci Havi, u pomoć pritekle.

Da parafraziram pjesnika koji kaže da ne postoje riječi koje mogu opisati bol majke, kako opisati  tu bol riječima kad  je i pero utihnulo?

Ovom poemom pjesnik otkriva jednu ljudsku sudbinu, koju ujedno i dokumentira,  i ostavlja  da traje i ostaje poput titraja u srcima čitatelja.

Istinsko pjesništvo progovara jednostavnim glasom; ne treba uvijek tražiti smisao u dubini prenesenih značenja.

Upravo tako doživjela sam ove stihove, na rubu bola i unutarnje rastrganosti, prikaza sirove ljudske strasti i izopačenosti naspram ljepote majčinske jednostavnosti, između sna i jave, pa još uvijek omamljena stihovima uporno tražim  smisao, opravdanje, formulu za praštanje i objašnjenje za ljudsko postojanje.

Matilda  Marković, dipl. učiteljica, učiteljica mentor