Odricati arapskim migrantima pravo na europsko sklonište/stanište zato što tobože nisu ukorijenjeni u zapadnoeuropsku kulturu i civilizaciju najperfidniji je falsifikat koji smo čuli od početka migranske krize - tragedije naroda i ljudi koji bježe pred paležom i nasiljem.

Rastanak je, voljom Gospodara svjetova, dio tipične čovjekove ovozemne putanje, koja ide, pjesnik bi rekao, od gnijezda do zvijezda. Živ insan već rođenjem nosi sa sobom sjeme smrti, odnosno riječima vjere: nakon odbrojanih zemaljskih koraka duša se smiruje i vraća svome Gospodaru.

Još je umni Aristotel govorio kako je razlika između učenih i neznalica kao između živih i mrtvih. Jedna lijepa pripovijest, pak, kazuje da se šejtan više boji učenoga kada spava, nego budnoga neznalice kada klanja.

Sisačka džamija – naš i ukras naše domovine

Početak 1438. po Hidžri, odnosno kraj 2016., trajno će biti upisani u pamćenje hrvatskih muslimana. Ovaj mjesec, naime, položit ćemo temelje sisačkoj džamiji, nakon zagrebačke, riječke i gunjske – jednoj od, ako Bog da, četiriju ukrasa naših i naše domovine.

Hidžru Poslanika iz Mekke u Medinu nipošto ne trebamo shvaćati kao bijeg. Glagol hagara u arapskom, naime, znači “prekinuti odnose, preseliti se, napustiti pleme”. Poslanik i muslimani u Mekki bili su izloženi nasilju i brutalnosti idolopoklonika. Poslanik je znao da će se iz Grada dina (Medina) jednom vratiti u srce islamskoga monoteizma (Mekka).

Ademu je Bog stvorio Havu da bi se uz nju smirio, ali zacijelo i da bi podnio vlastitu usamljenost. U suri El-Araf nedvosmisleno stoji: “On je Taj Koji vas od jednoga čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri.” Otad se ljudski rod uvećava i traje do roka određenoga.

Zloćudna mantra, koja je već u optjecaju u jednom dijelu zapadnoeuropske javnosti, da je na djelu rat vjera, rat islama s kršćanskom uljudbom, sjeme je zla. Sjeme koje u dosluhu sa strahom, mržnjom i predrasudama može biti kobno za svijet kakav smo do sada poznavali. Riječju, kraj Europe.

Kaže Allahov Poslanik, za nas nesumnjivo ponos i ukras čovječanstva u svim vremenima: „Tvoj osmijeh prema licu tvoga brata tebi je sadaka.“

Nekoć pročitah da tijelo je postača poput ožednjele zemlje koja vapi za kišom. Svi koji su barem na dan, u ime Boga i u korist svoga duhovnoga bića, svom „materijalnom biću“ uskratili hranu i piće, znaju, ćute, mogu nazrijeti koliko je ta slika o žednoj zemlji i kiši točna, precizna i stvarna.

„Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji zbog vjere ne ratuju protiv vas i koji vas iz zavičaja ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični“, poručuje nam se u suri El-Mumtehine.