Poštovani čitatelji, Uzvišeni Allah čovjeku je povjerio na upravljanje zemaljska prostranstva. I odabrao ga za Svoga namjesnika na Zemlji. I sklopio ugovor s njime kojim ga obavezuje da ne sije smutnju i nered. I podredio mu biljke i životinje, i upozorio ga na sklad koji proizlazi iz halala i nemir koji ishodi iz harama. I dao mu da budan, na javi, donosi odluke koje ga neće upropastiti ni u ovosvjetskom ni u onosvjetskom životu. I obdario ga razumom i logikom. I upozorio ga na prljavštine i nerazborita djela koja ga udaljuju od Njegove milosti. I obavijestio ga što je pohvalno, a što pokuđeno.
Čovjek 21. stoljeća primoran je i dva-tri puta na dan donijeti odluku, počesto vrlo tešku odluku, veću od one hoće li pratiti prijenos utakmice ili otići u šetnju s obitelji. Nijedno pitanje na koje tražimo odgovor, samim time što se pitamo, nije nevažno, kao što bi morali držati i do naših odluka, samim time što su im, trebalo bi da je tako, prethodila pitanja. Naprotiv, u moru pitanja koji se roje u čovjekovoj glavi važno je razlučiti ona “tehnička”, komunalna pitanja, pitanja iz svakodnevice za dnevno bivanje i bivstvovanje – rekao bih, iz dnevnosti za dnevnost – od onih koja su dugoročnija i dugovječnija, koja ishode iz stvarne potrebe za unapređenjem i obnovom fizičkog i psihičkog, duhovnog i intimnoga plana čovjekova života. Pritom, dakako, nema suvišnih pitanja, još je manje vjerojatno da je njihovo postavljanje nesmisleno i glupo, ali ima, štoviše katkad prednjačimo u nesuvislim i netočnim odgovorima.
Netko je nekada zapisao da bi svi željeli biti pitani, a nitko ne želi odgovarati. To je problem koji ukazuje na koruptivnost uma, na laži i obmane u međuljudskom prometu i zasad nas se ne tiče njegova razrada. Nas, međutim, zanima kako si postaviti pitanje na koje sami moramo dati odgovor/odgovore. Nas zanima individualna odgovornost, odluke koje donosimo iz sebe. Iako slijepo, slijepo oko “ispomaže se” nekim drugim darovima kojima Bog obdari slijepa insana. Znam mnogo takvih primjera. No što kad je u čovjeka srce slijepo? Gotovo toliko slijepo da ga ništa od pustog dunjaluka ne može providjeti? Slijepo, obnevidjelo srce. Ili, što kad je srce mrtvo, posve ugaslo? Pouzdajemo se u božansku samilost da će, ako u takvu srcu ima iskra dobra, i takvo srce biti probuđeno, jer dovoljno je da On to uoči, ljudi malo o tome išta znaju.
Poštovani čitatelji, dohodi nam Najdraži musafir, mubarek ramazan! Vjernička srca uzbuđena su hoće li ga spremna dočekati i okoristiti se njime. Počašćena su i razdragana što im se ponovno pruža šansa da iskuse plan održivoga razvoja u za život sve težem i nesigurnijem svijetu, da reprogramiraju svoje unutarnje motore, da se uspavana srca probude milinom Božjih blagodati. Eto nam prilike da ramazanom probudimo neprobuđene i da sudjelujemo u ponajvećoj Božjoj blagodati kojom je obdario ljude ponad svih bića u svemiru, mimo svih organizama u tkanju genijalnog Tvorca. Najvelikodušniji arhitekt svih svjetova ramazan je učinio hedijom čovjeku, najdragocjenijim darom.
Ramazan je prava prilika da zaronimo u sebe kao u ocean i snimimo stanje “na terenu”. Snimka će to biti vjerodostojna i pouzdana, i mnogo što nam može reći o nama. Ramazan je i prilika da odgovorimo sebi kako je moguće da smo institucionalno umrtvili Merhamet kad se tako često pozivamo na islam i islamski institut merhameta. Ramazan će nam dati odgovor, ako Bog da, što je to nakrivo u nama da smo sve ravnodušniji na patnje i bijedu ljudi oko nas. Eto nam prilike da naš post ponovno provjerimo uživo, s ljudima oko nas koji žive u gladi, a ne kako se to nekoć govorilo “na rubu siromaštva”.
Eto nam prilike da mijenjajući sebe, mijenjamo svijet oko sebe. Da shvatimo da je ideologizacija religijskoga uma opaka, škodljiva i štetna stvar koja će najprije zasjeći muslimanski grkljan. Eto nam prilike da se svi skupa zastidimo i gorko plačemo dugo, dugo, koliko god treba pokušavajući objasniti neobjašnjivu mržnju muslimana prema muslimanima naprimjer u Mosulu, napokon shvaćajući da je mržnja u ime islama – nedopustiva i sramna, a da se islam nikada, od svoje Objave, baš nikada nije kitio njome. Eto nam prigode da svijetu, s pravom ili bez prava nepovjerljivom, bogme nekada i alergičnom na muslimane pokažemo svoja čista lica i svijetle nutrine, zadivimo ga krjepošću i lijepim ophođenjem. Ramazan je naša stvarna i simbolička obnova, Najdraži musafir, gost s karizmom. On je naš test morala i emocija, on je naš test vjere i odanosti. On je, uostalom, naš test inteligencije jer ćemo njime ubirati plodove na ovome svijetu i zidati prostrane kuće na vječnome. On je naša vizitka pred svijetom, ali i zrcalo plemenite muslimanske duše.
Postavimo si pitanja ozbiljna, najozbiljnija, jer to je naša obaveza prema Bogu, ali i prema sebi i svijetu. U njima ćemo naići na desetine odgovora, ali samo srca koja nisu slijepa, zdrava srca, znat će koji im odgovor najviše pristaje. Jer ako je sve istina, ništa više nije istina. Ili riječima Dostojevskog: ako Boga nema, sve je dopušteno.
Onima koji nisu obnevidjeli i čija srca nisu slijepa tragati je za znanjem, za Istinom, i do daleke Kine, ma koliko nas sa svih strana terorizirali pluralizmom istina. Mi znamo da je Istina cjelovita i nedjeljiva, mi u njoj participiramo s većinom ljudskoga roda, kršćanima i židovima, unatoč tome što je složen prostor međusobnog (ne)razumijevanja, i stoga nam je zadatak zaboravni svijet stalno upozoravati na nju. Taj nemali ostatak svijeta, iako zakinut za nju, pritom ne smije biti doveden u pitanje. On ima svoj hak da ne zna, i On će mu prosuditi po Svojoj najpravičnijoj mjeri.
Naše je samo bez predaha izgovarati Istinu s ljubavlju, uljuđeno i mirno. Ostalo su Božja posla i nije nam se petljati u njih.
Ramazan šerif mubarek olsun! dr. med. Gzim REDŽEPI, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb