opet su se u Obećanoj zemlji, mitskom izviru svetih tradicija i historijskog otimanja za teritorij i za interpretaciju prošlosti, probudili ranjeni duhovi. Ako su ikada i mirovali, klimaks te novodobne noćne more, poraza ljudskosti i najelementarnije sućuti recentni je “sudar svjetova” u Gazi, gdje je upravo na djelu trijebljenje ljudi, egzekucija svake nevinosti, rat svedopuštenosti. Rat čija pobjeda jednima osigurava tobože neupitnu budućnost i koji je jamac njihove političke, nacionalne, kulturne i vjerske suverenosti, a druge goni u šatorska geta 21. stoljeća – do njihova biološkoga nestajanja.
Budući da jednostavno sumnjam u to da ugnjetavani i diskriminirani ikada, i pod kojim uvjetima, imaju pravo svoje sutra graditi na gaženju i torturi – jer se u dijaboličnom zrcalu pretvaraju u zulumćare i ugnjetače, mučitelje koji su plod mučenja – ti ranjeni duhovi samo će, i u novoj rundi mržnje i tlačenja, biti još ostrašćeniji, a poraz ljudskosti, čovjeka u najužem smislu, i kolektiviteta – Židova i Arapa podjednako – neupitan.
I svi će biti na gubitku u svojim etnički i etički očišćenim torovima. Bit će među svojima, a bez ljudi. Bit će im tobože sve dobro i taman kako treba biti – a poludjet će od samoće i mržnje koja se nikada nije mogla, niti ikada hoće, podičiti kreatorskom i proizvodnom snagom.
Dakle, u dobu nikom više zastrašujuće industrije zločina i ratova, svireposti i bešćutnosti nasilja i tehnologije razaranja, u vremenu kad smo gotovo oguglali na pop-corn nasilje posredovano televizijom, kad o genocidima i ratnim zločinima govorimo kao neizostavnoj ambalaži naše zbilje, zaista se moramo zapitati: dokud ide taj naš nehaj u trošenju ukazanoga nam povjerenja i u što se to izvitoperio život?
Poštovani čitatelji,
samo zarad neizmjerne milosti Stvoritelja Uzvišenog dunjaluk nam je dan na povjerenje, a mi kao Ademovi sinovi stavismo i muhur na ugovor koji to dokazuje. Pristadosmo na blagodati i obaveze koje čovjek, kao Njegov kalif na Zemlji, ima ispoštovati. Ne samo to, ali taman i da je samo to, to nas obavezuje, goni da sami sebi kažemo i to osvijestimo: muslimani ne smiju biti isključeni iz budućnosti! Poslan im je Poslanik da im upotpuni ahlak u potpuno savršenoj vjeri objavljenoj cijelom čovječanstvu. To je amanet i poslanje koje daleko nadilazi trenutne tame u kojima je zapao svijet islama. Gledajući na Afganistan, Siriju, Irak, Libiju, sada Gazu – globalno se dizajnira slika krivotvorenog islama kao jedinaistinska i naravna. To nikome razumnome ne treba posebno pojašnjavati, ali nam se, što zbog nas ali i ostatka Ademova i Havina roda drukčijih duhovnih inspiracija i religijskih orijentacija, posve nesentimentalno obračunati s krivovjernicima, samoprozvanim “bagdadskim kalifima” koji selam pretvaraju u mač mržnje i pustoše sve pred sobom. Koji idu na mlin onima koji islam panjkaju i svode na opasnost i bolest, “Kuću rata”.
Dragi vjernici,
u danima kada naše duše šapću tihe dove da naš Stvoritelj, jedini Izvjesni u relativitetu svega o čemu znamo i što ne znamo, primi naša odricanja u časnom mjesecu, uputno je znati da je post, u biomedicinskom smislu, operacija bez noža, a u duhovno-estetskom ponajbolji način za rast, za stvarnu inventuru i duhovno i mentalno uzdizanje. Metabolitička ravnoteža, izmjena tvari i energije su tzv. fiziološka “čuda” posta, ali vjernička srca još su uznesenija i počašćenija zato što je on najizravniji put približavanja Njegovoj blizini i zaštiti u Njegovu zaklonu. Allah Uzvišeni u Kur’anu nas obavještava da je post Njegov i da On za njega nagrađuje. Zaronimo li dublje u tumačenje, osvijestiti nam je da naš Svemogući Gospodar stalno posti, da Njega ne zahvaća ni drijemež ni san, da je On bez potreba, da ne gladuje. Post je, prema mnogim alimima, stanje Njegova božanskog identiteta. On je ljudima, kao Svojoj najsavršenijoj kreaciji, iz čiste milosti preporučio da poste, da osjete egzistenciju lišenu potreba. Time im je dao, do ograničenog roka, od zore do zalaska sunca, da se približe božanskom identitetu svoga Stvoritelja. Hrana kojom ljudi utoljuju glad i žeđ dokaz je, međutim, njihove nesavršenosti. Ali i još nešto: “požurite s iftarom”, adet kojega se vjernici pridržavaju, upozorenje je ne samo kulinarskoga-biološkoga tipa, dakako, nego nas i priječi da se ne uzoholimo, da prekinemo stanje uzdržavanja od jela i pića, jer je samo Allah stalno u tom stanju i, prema tome, ni s čim usporediv.
Poštovani čitatelji,
muslimani i nemuslimani, post je lijek i obrana protiv koncentrata nerijetko poludjela svijeta i poražena života s kojim započeh ovaj tekst. Post je čišćenje svoga unutarnjeg svijeta, stalno izloženog kontaminaciji i zagađivačima u nama i oko nas. Nekad u nama proključa krv strasti i taoci smo samoobmanjujućih predodžbi, svojih lažnih ja, nadmenih superega, uskogrudnosti, škrtosti, lažljivosti. Post usađuje ljubav i razgoni tame iz naših srca. On je naša ćuprija do Boga, ali i naš put u sebe… prema sebi. Znamo da je Vjerovjesnik istine i ljepote, Poslanik mira i ljubavi, u Ramazanu, kako nam ashabi prenose, bio darežljiviji od povjetarca koji obilnu kišu nosi.
No ovdje osjećam potrebu podsjetiti i na još neke poruke. Kad je hazreti Omer preuzeo ključeve tek oslobođenog Qudsa, rekao je: “Mi smo narod koji je Allah uzdigao islamom. Kada god smo tražili veličinu mimo islama, Allah nas je ponizio.”
Čini se da je najveći sukrivac našim današnjim stradanjima napuštanje vrijednosti koje islam sadrži, a koje nerijetko tek formalistički baštinimo. A obećano nam je: “Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni - oni su pravi grešnici. A vi molitvu obavljajte i zekat dajite i Poslaniku poslušni budite da bi vam se ukazala milost.” (An-Nur, 55.,56.)
Stoga je ljubav prema “živom Kur’anu” naš izlaz iz tjeskobe, obespravljenosti i potištenosti. Naš putokaz. I sjetimo se opet hazreti Omera i osjetimo snagu vjere u tim riječima: “Oca i majku bih za tebe žrtvovao, o Allahov Poslaniče! Palma s koje si se obraćao zaplakala je za tobom, nakon što si je ostavio i na minber se uspeo, kako bi te što veći broj ljudi čuo. Palma je cvilila dok je svojom plemenitom rukom nisi pomilovao, tek tad se umirila. Tvoj ummet ima više prava da plače za tobom kad si ga ostavio. Oca i majku bih za tebe dao...” Ili: “Vjetar, koji je Allah Sulejmanu podčinio, nije ništa neobičniji od buraka na kome si noću putovao od Mesdžidu-l-Harama do Mesdžidu-l-Aqsa’a i u nebeske visine, i opet se u Mekku na namaz vratio. Oca i majku bih za tebe žrvovao, o Allahov Poslaniče! Kamen koji je Allah dao Musau, a iz kojega je dvanaest vrela poteklo, nije ništa neobičniji od vode koja poteče između tvojih mubarek prsta. Oca i majku bih za tebe žrtvovao, o Allahov Poslaniče! Oživljavanje mrtvih, iscjeljenje slijepih rođenjem i iscjeljenje gubavih s Allahovim dopuštenjem, a koje dade Isau, nije ništa neobičnije od zaklane i otrovane ovce koju ti židovka donese da bi ispitala jesi li vjerovjesnik!? Zaklana ovca ti je progovorila: ‘Ne jedi, moje meso je zatrovano!’ Oca i majku bih za tebe žrtvovao, o Allahov Poslaniče! Da si sjedio sa sebi ravnim, s nama ne bi sjedio. Da si se samo sebi ravnima povjeravao, nama ne bi povjerovao. Da si samo sebi ravne vjenčavao, ne bi se za nas vjenčavao… I sve to iz svoje skromnosti, o Allahov poslaniče.”
Da nas Svemilosni i Samilosni uputi, učvrsti naše zagrebačke saffove u skladan i tradicionalno harmoničan džemat te popravi naše stanje. Jer, koga Allah uputi – zalutati ne može, a koga u zabludi ostavi – uputiti se ne može.
Bajram šerif mubarek olsun! dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb