Ramazanski hajrati i Srebrenica kao farz

Onaj tko ne napusti ružan govor i ružna djela, nema potrebe da ostavlja hranu i piće!” (Hadis)

Poštovani čitatelji, časni ramazan mjesec je Allahovih objava. Allah, dželle šanuhu, je i Tevrat, i Zebur, i Indžil, i Kur’an počeo objavljivati u ramazanu. Nimalo ne čudi stoga što je on iznimniji od ostalih mjeseci. On je mjesec Božjeg rahmeta i magfireta, mjesec izbavljenja od vatre. On je mjesec bitaka – slavne Bitke na Bedru i oslobođenja Mekke, mjesec koji sadrži noć ljepšu od tisuću mjeseci, u kojoj je započeto objavljivanje posljednje Božje Objave kao “upute svjetovima”.

Nepregledna i neizbrojiva su koristi i dobra u ovome mjesecu, od duhovnog do zdravstvenog aspekta posta, od zajedničkih iftara i učvršćivanja međumuslimanskih/međuljudskih veza do instituta zekata kao čišćenja vlastita imetka i dijeljenja iz njega. Postimo da bismo bogobojazni bili. I zato ćemo biti nagrađeni. Allah nam to izrijekom obećava, a naš voljeni poslanik obavještava nas da se postačeva dova ne odbija, da ju Gospodar prima.

Svatko od nas, međutim, zasigurno ima i svoj osobni doživljaj ramazana. Nekome je on godišnja inventura, nekome tek razlog za mršavljenje. Netko shvaća ono što on nudi kao iluziju potpunosti, a netko ga doživljava najdubljim zaranjanjem u ono što bi trebao biti čovjekov cilj – uspostavljanje potpunosti vlastita bića na putu prema Jednom i Jedinom. Dragi Bog zna najbolje, a mi se nadamo da će u Zagrebačkoj džamiji do kraja ramazana biti nahranjena sva gladna usta. Dragi Bog zna najbolje, a mi se nadamo da će naši džamijski safovi na kraju ramazana biti zbijeniji i čvršći, postojaniji i skladniji. I zna samo On kolika je ljubav postačeva da bi se u Njegovo ime i radi Njegove milosti suzdržao od hrane i pića. Naša džamija dosad, a sad smo na polovici ramazana, elhamdulillah, nije bila tijesna ni za iftare, ni za teravije, ni za noćne ibadete. Sastajali smo se u njoj i, ako Bog da, sastajat ćemo se i ubuduće sa samima sobom i s našim Gospodarom, slaviti Ga i veličati, tražiti oprost od Njega i doviti.

Poštovani čitatelji, ovaj ramazan, međutim, gotovo je neodvojiv od jednog sudbonosnog datuma za bosanske muslimane – 11.07.1995. Prije punih 20 godina, u četiri dana, od 11.07. do 15.07., četničke horde smrti masovno su pogubile nekoliko tisuća ljudi, uglavnom muškaraca, mladića i djece. Ovdje nećemo podsjećati na sudioništvo u zločinu i skandaloznu ulogu međunarodne zajednice, ali treba reći da je Srebrenica, i dandanas, krvava mrlja epskih razmjera u novijoj europskoj biografiji. Naša je dužnost i odlaskom na komemoraciju u Potočare i dovama za nevino stradale ljude, čija je omča oko vrata bila možda “samo” to što su bili muslimani, pokazati da ih nikada nismo i nikada nećemo zaboraviti, a niti se utješiti neznanjem o tome kakvim su smrtima skončali. Vjerska je zadaća muslimana ovih prostora da ne prestaju pričati o najvećem zločinu u Europi poslije Drugog svjetskog rata sve dok ne nađu kosti svih Srebreničana i ne klanjaju im dženazu. U protivnom, s pravom ćemo sumnjati u to je li Europa dopustila velikosrpski vampirski pir samo zato što je bila ravnodušna prema bosanskim muslimanima ili je time željela iskazati i svoj prezir prema njima.

Teško se oteti dojmu, pogotovo u vrijeme Bedra i oslobođenja Mekke, velikih historijskih ratnih pobjeda muslimana tijekom ramazana, da su muslimani danas uglavnom promatrači, a nekoć su bili protagonist vremena. Danas su onemoćali, razjedinjeni i posvađani. S prilično neuglednim statusom u svjetskoj budućnosti, čini nam se, nažalost. A svjetska politička elita vrlo će selektivno odabrati prioritete i partnere u obrani svojih interesa. Srebrenica joj se, primjerice, u jednom trenutku, nemojmo imati iluzija, može učiniti bespotrebnom gnjavažom i ona u tom slučaju teško da će ostati i fusnota posljednjih “balkanskih ratova”. Ponajprije Bošnjaci, tj. bosanski muslimani, pa onda i muslimani naših prostora uopće, moraju inzistirati na istini o Srebrenici i raskrinkavati velikosrpsku zločinačku strategiju genocida. Moraju pokazati spremnost na konsenzus oko ovoga pitanja jer je ono investicija u budućnost. Srebrenica nedvosmisleno poručuje kakvu su sudbinu trebali imati bosanski muslimani uopće. Trebalo ih je u prah i pepeo zatrti, trebali su nestati. Srebrenica je time i općeljudska i muslimanska lekcija za 21. stoljeće. Ona je dokaz kako sile mraka u času mogu zagospodariti našim životima ako im se ne odupremo vjerom i snagom.

Ramazanski bajram, dočekat ćemo, ako Bog da, s osjećajem da smo iskoristili ili propustili priliku da popravimo svoje stanje i budemo bolji. Na jedinstvenost ramazanskog vakta podsjećaju nas i sljedeće Poslanikove riječi: “Mome umetu je u mjesecu ramazanu dano pet blagodati, koje nisu dane nijednom narodu prije: 1) Zadah iz usta postača bolji je kod Allaha, dželle šanuhu, od mirisa miska (džennetskog mirisa). 2) Meleki za njih čine istigfar (traže oprost) sve dok se ne omrse. 3) Okivaju se u okove prokleti šejtani, pa nisu u mogućnosti da se slobodno kreću (nanose im nevolje), kao što to čine izvan ovog mjeseca. 4) Allah, dželle šanuhu, uljepšava svaki dan svoj džennet i govori mu: ‘Samo što nisu Moji iskreni robovi koje snalaze nevolje i teškoće ušli u tebe!’ 5) Opraštaju im se grijesi zadnju noć! Netko reče: ‘Je li to Noć kadra?’ Reče: ‘Ne, jer radnik prima punu naknadu tek onda kada u potpunosti završi posao!’”

Uzmemo li u obzir da ljudi pristaju na odveć lako dana obećanja dunjalučkih iluzionista koji posjeduju moć i novac, što je dakako besmisleno, što nam govore ove obavijesti i upute Božjeg Poslanika? Vjernička duša zatreperi kada oćuti da meleci za nju čine istigfar sve dok se ne omrsi. Allahu ekber! Mašallah! Elhamdulillah! Kakve li sreće?! Kakva li obilja Allahova iz Njegove čiste milosti? Meleci uče na nas: “Estagfirullahe l-azime llezi la ilahe illa hu!” Ne jedan, nego mnogi, zbor meleka… Kakve li sreće, kakve li nafake, mašallah! A tek šejtan u okvima! Prokleti šejtan onesposobljen bereketom ramazana. Zakovan Allahovom voljom, sve iz Njegove milosti u ramazani-šerifu. Budući da farz u njemu vrijedi 70 farzova izvan njega, o, na kakvom je gubitku onaj koji vjere nema i koji nije okusio slast posta!

Preostaje mi još čestitati vam Ramazanski bajram i zamoliti Boga, Svemilosnog Samilosnog, da primi naš post, naše namaze, učenje Kur’ana i ibadete, da se smiluje našim roditeljima, precima i djeci, da nam bude milostiv na Danu suda i počasti nas društvom poslanika, evlija, šehida i dobrih ljudi.

Bratski vas selamim,

dr. med. Gzim REDŽEPI predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb