Smijeh i suze očajnika Trećeg svijeta

“Sve je to mutno u nama“, izgovara Glembay sestri Beatrice u tekstu kojim neumrli Krleža postavlja moguću jednadžbu čovjekove naravi, ispisujući svojim tekstom, čini se, naše živote. Miroslav Krleža nas, portretirajući naoko otmjen svijet, živote bankarske elite, upoznaje i s naličjem te njihove otmjenosti – prostaštvom u njima koje mnogošto duguje strahu s kojima se ne umiju nositi, ali i njihovom fatalnom, ma koliko iracionalnom i samorazarajućom, pohlepom.

Strah je, kažu, ujediniteljski čimbenik već umorne Europe. I to ne bilo kakav: strah od ljudi sa strane, strah od tuđinske duhovno-civilizacijske šifre. Strah uzoritog i prosvijećenog svijeta od novih barbara koji udaraju na zidine Starog kontinenta. Koji prijete ne samo ekonomskom već biološkom, a potom i kulturno-civilizacijskom okupacijom. A ako previdite ili jednostavno zanemarite činjenicu toga straha, mogli biste dobiti kaznu za ideološki neposluh i možebitno izgubiti jedva stečen društveni glas u neheterodoksnoj europskoj brbljaonici naroda. Jer nova Europa ne trpi krivovjerje, ona sva je sazdana od pravovjernih ideala.

Ipak, ideja nove i ujedinjene Europe je u krizi. Možda ponajprije krizi povjerenja. Kako drukčije shvatiti ping-pong koji članice EU danas igraju kad se međusobno pokušavaju izvarati oko kvota izbjeglica sa sjevera Afrike i Bliskog istoka? Kako shvatiti kratku pamet i još kraće sjecanje da je europskoj civilizaciji, kao uostalom i većini civilizacijskih krugova, egzodus arhimjesto, prapočetak, materijal od kojeg je skrojena? Da je i ona rezultat, ma koliko davnih, seoba naroda? Izvještaji kažu da je Turska dosad zbrinula 2 milijuna Sirijaca, Pakistan gotovo 2 milijuna Afganistanaca, Bangladeš pola milijuna. U Europu se dosad sklonilo 250 tisuća očajnika. Potonja, međutim, zapitana/zabrinuta nad vlastitom supstancom, žučno dvoji kako izbjeći demografsku pomutnju koja će joj nagrditi “čistoću rase“. Sva sagrađena od (ne)autentičnih miksanja etniciteta, kultura i religija, danas je u egzistencijalnoj zebnji. Kako otkazati gostoprimstvo ljudima koje, paradoksalno, ponajviše treba?! Jer Europa, naime, nasušno potrebuje ljude, puno ljudi, možda milijune novih Europljana, kako bi popravila svoju katastrofalnu bilancu: stopa rodnosti u 31 zemlji EU je 1,38. Uzme li se u obzir da istraživanja nedvosmisleno kažu da je za minimum neke kulture nužno da stopa fertiliteta bude 2,11 djece po obitelji, sve je jasno. Stoga nam je citirati podatke koje dokazuju da se europska populacija ne smanjuje upravo zbog imigracije muslimana. “Od cjelokupnog populacijskog rasta Europe od 1990. godine 90 posto je posljedica muslimanske imigracije. Francuska ima stopu fertiliteta 1,8, a muslimani u Francuskoj 8,1. U zadnjih trideset godina u Velikoj Britaniji broj muslimana narastao je sa 8200 na 2,5 milijuna. U Nizozemskoj je 50 posto novorođenčadi muslimanskog podrijetla, a za petnaest godina polovica stanovništva bit ce muslimani. U Rusiji ima 23 milijuna muslimana i za nekoliko godina 40 posto ruske vojske bit ce muslimani.“

Ne čudi da je najezda s Istoka, pardon mahom s Juga, da su rijeke nevoljnika sa zavežljajima u kojima ne zvecka oružje diljem Europe dočekane s nelagodom. “Sumrak islamske civilizacije” koju simbolizira ISIL-ovo razbojništvo opravdan je razlog strahu Europe kako bujice izbjeglica iz Trećeg svijeta nisu samo socijalni nego i sigurnosni problem. Mnogi u tome, bili ksenofobi, rasisti, fašisti, šoveni ili tek uskogrudni, preplašeni ljudi, vide muslimanizaciju Europe i prijetnju “našem načinu života”. Strah je vrag, a vrag, dakako, računa s mobilizatorskom naravi straha. Strah od terorizma nije nerazuman, strah od kulture koja ce u kontaktu s temeljnom, starosjedilačkom, antagonirati i po logici života asimilirati također je opravdan, ali strah od islama škodljiv je i štetan za dubinsko europsko razumijevanje svijeta oko sebe, kao i samorazumijevanje. Ponajprije stoga što ukazuje na europski samozaborav, ali i manipulaciju novovjekih europskih društvenih elita. Duboko vjerujemo da nema te globalističke utopije koja iz temelja može dokinuti tragove europske svijesti o islamu kao jednoj od dionica vlastitog, europskog identiteta i koliko-toliko neutralne, neostrašćene prošlosti. I to unatoč poimanju kršćanskog nauka o solidarnosti na slovački (“odveć izbirljiv”) način! To sto, naime, Slovaci svoju “Europu različitosti” grade/uvjetuju primitkom isključivo kršćanskih izbjeglica, jer “nemaju džamija” – nikoga imalo realpolitičnog ne treba sablažnjavati, jer i to je europski duh, iako lišen patetike i kulturno-prosvjetiteljskog zanosa, otmjen i prostački poput onog Krležinog glembayevskog. Krležinog i tako našeg, europskog! Da dodamo i to: mnogome odvažnom čovi – i ciničnog, a bit će i smiješnog, jer se, eto, Slovaci brinu da čovjeku islamskog vjerozakona ne usfali kakva džamija koju oni, posve objektivno i zakonito, nemaju ni na horizontu a kamoli u urbanističkoj i socijalnoj tradiciji! To što Orban za mnoge žitelje današnje Europe predstavlja europsku vrlinu, što se zidanjem zidova potvrdio i kao istinski zaštitnik europske kulture i civilizacije kojoj je mrska izvaneuropska solidarnost, također je istina o Europi. Rekli bismo, lekcija iz čuvanja nacionalnog praga. Ma koliko naoko uskogrudna i bešćutna, ta je lekcija očekivana s obzirom na stanje duhova na europskom prostoru koji se protive doktrini globalizacije i njezinim novčarsko-grabežnim marifetlucima. A da ne može iver daleko od klade kazuju nam i vijesti da su pribaltičkoj desnici draži Rusi negoli muslimanske izbjeglice, premda se s Rusima gledaju samo kad moraju, ali dijele “sličan svjetonazor i vrijednosti”. Treba li reći da ih u stopu prate Poljaci, Česi, Danci, da o Francuzima i Englezima i ne govorimo?

Ovi posljednji demonstrirali su svoje poznavanje “demokratske tradicije batine” u obrani svojih svetih imperija nad arapskom bijedom koja baulja od nemila do nedraga. I pritom se hrpimice utapaju u vodama Mediterana. Zaboravivši da nije uputno ići ususret slobodi budan sanjajući. Da nije tužno i pretužno, bilo bi smiješno. Jer u pravno-policijskoj represiji europejaca, je li (?!), riječ je o obrani europskih životnih navika. Odnosno, kako domaći analitici efektno poentiraju, protunarodnom inženjeringu planetarnih razmjera. Odnosno, o staroj, drevnoj, vazda živahnoj mržnji ljudi nalik nama, od naše vrste.

I dok sve vrijeme prešućujemo vezu između demoliranih domova friških bezdomnika i najveće izbjegličke krize u novijoj povijesti Europe, od moralnog je ako ne i činjeničnog značaja da se prisjetimo plijena američkog i europskog krupnog kapitala: oteli su ono što im nikada nije pripadalo. Irak, Libija i Sirija danas su zgarišta, arapske mase su prevarene i dovedene do točke samouništenja, a one koji teror ISIL-a nije dotukao pokušavaju se dokopati Europe koja im s prezirom i istodobno opravdanim strahom ne otvara vrata svojih dveri. A možda tek ulaz u limb svoje ćudljive podsvijesti.

Pritom se doista čini da ce se Europa još dugo sjećati, ma koliko to ne željela, vlastita primijenjena nauka o ljudskim pravima diljem spaljenih zemalja geografski Bliskog a srcu joj predalekog istoka.

dr. med. Gzim REDŽEPI, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb