Izbjeglice – ispit vjere

Poštovani čitatelji, Uzvišeni Bog dao je suncu da izlazi i dobrima i zlima, da grije i pravednike i nepravednike. Najkraće, dao je ljudima jednake šanse “do roka određenog”. Samo On zna zašto nas izlaže nevoljama i kušnjama, iskušavajući nekad pojedince a nekad i cijele narode. Mi si možemo utvarati, ali On će reći konačno o tome kakvi smo odista, razlikujući naš jezik, pravo budi rečeno, odveć sklon brbljanju, i ono što bi imalo biti plodovima našim, djelima našim.

Naš svijet upravo potresa useljenički val, koji mnoge europske zemlje, s pravom ili ne, doživljavaju kao ugrozu svoje tradicije i civilizacije, a mnogi i kao njezinu sigurnu propast. Kao u kakvoj noćnoj mori, još koliko jučer zaspasmo spokojni i bezbrižni, a probudismo se očajni zbog zlokobnih slutnji. Ako smo do jučer imali pravo na moralni relativizam i ravnodušnost prema stanju u svijetu, ne zaplićući se u mrežu globalnih geopolitičkih strategija, sad pred naših kućnim pragovima čujemo uzdahe i jecaje bezdomnika, ubogog svijeta u potrazi za sigurnim konakom.

Kako se Hrvatska ponaša u jeku “upravljane”, s navodnicima ili bez njih, migracijske krize? Bog zna najbolje, a naše je primijetiti: stotine čestitih hrvatskih ljudi daje sve od sebe da njihov jad i nevolju ublaže. Crkva ulaže velike napore da hrvatskom katoličkom narodu da na znanje i ravnanje da je ona za pravo izbjeglih i prognanih da prelaze međe i idu prema svom cilju, nedvosmisleno se usprotivivši zatvaranju granica. Država, Hrvatski crveni križ i brojni volonteri, anonimni i posve obični građani Hrvatske duboko su sućutni i solidarni prema tim siromasima. Slike tih nevoljnika općeljudske su i univerzalne, a hrvatski narod zna što je tumarati svijetom istjeran iz vlastite kuće. Hrvatski narod zna, nažalost, i to da je trbuhom za kruhom, odnosno ekonomski poriv da se ode u inozemstvo, također u tradiciji hrvatskog društva.

Zato nas sablažnjuju veleumni komentari nekih domaćih međaša (mizantropa što su zabrinuti za svetost svoje međe, ali ne i svetost svakog ljudskog bića!), ksenofobičara i kulturnih šovinista koji u migrantima – bili oni ili ne bili izloženi opasnosti ili “tek” mijenjali stanište zbog boljeg života – vide “oruđe za islamizaciju Europe”. Nekoć, ali ne i tako davno, prije samo 100-tinjak godina, Europa se tresla od ljutih sindikalaca koji su priječili imigraciju jeftinije radne snage. Dvadesetak godina poslije, za Drugog svjetskog rata, nacistička Njemačka je doslovce uvezla oko osam milijuna stranih radnika kako bi oni “odmijenili” više od 10 milijuna zavojačenih Nijemaca. A da ne kažemo da je u poslijeratnoj Europi 20, možda i 25 milijuna osoba – što dragovoljno, što protiv svoje volje – raseljeno.

Moderna Europa, dakle, nastala je na malim i velikim migracijama, to je neoboriv fakt. I one su češće bile nužda, negoli slobodan izbor.

Upravo stoga, ma kako nas uvjeravali “međaši”, “sveti braniči” zapadne civilizacije kako će horde tamnoputih baciti zapadnu civilizaciju na koljena, prljajući joj kulturni i religijski sadržaj, daleko od svakog moralnog zanovijetanja ili propovijedanja, daleko od svake pristranosti (pritom posve svjesni svih mogućih urotničkih scenarija i teorija zavjere o navođenim migrantima, o smišljenoj masonskoj zavjeri, o stvaranju svjetske države koja će obračunati s nacionalnim, religijskim, tradicijskim i kulturnim identitetima “taleći” ih za svoje potrebe i praveći od njih “poželjnu kašu”), pitamo se: što napraviti, pobogu, s tim ljudima? Pustiti ih da pocrkaju od ISIL-a, u vodama Mediterana, sabirnim logorima, da život trate u getima ili rezervatima za ljude?!

Lako ćemo se složiti da se nepoštivanjem pravila ulaska i izlaska iz zemlje, mimo svih schengena i dublina, mimo svih europskih zakona i uredbi, suspendira ustavnopravni poredak zemlje. Još lakše da humanost mora biti razborita, da ne smije podrivati nacionalne interese. Ali, zbilja nam nije jasan cinizam nekih mentalnih kreatura, koji se posve izruguju elementarnoj ljudskosti, kantovskim moralnim kategoričkim imperativa, ako ih već nisu taknuli pojmovi milosrđa i čovjeka kao najsavršenije Božje kreacije.

Zbilja je bijedno misliti kako golemu većinu migranata prema žuđenim zemljama zapadne Europe goni jedino i samo pohlepa za boljim životom. Zbilja su mizerne “reportaže” o mladićima u punoj snazi, pobjeguljama u markiranoj odjeći koji pritom rabe “napucane” mobitele. Time ti šoveni demonstriraju samo svoj otvoreni prezir prema ljudima čije su svjetove srušili “naši ratovi”. Koje, doduše, nismo mi pokretali, ali smo svojom šutnjom barem metaforički sudionici u njima. Prezir prema ljudima koji su unutar svoje civilizacijske šifre i u nedvojbeno različitim političkim sustavima od naših, u ekonomskom smislu, živjeli naprosto – bolje od nas!

Posve nam je nejasno, mada su u strahu velike oči, opet mimo svakog moralnoga zanovijetanja i propovijedanja, zašto ksenofobi u migrantima vide horde barbara koji će ih opljačkati, koji će sučeliti zao islam i plemenitu demokraciju, koji će zahtijevati halal obroke. Rasisti su budalasti, iracionalni i uskogrudni i normalan čovjek teško da ih može razumjeti. Ono što ipak znamo o njima je dovoljno: mobilizira ih mržnja prema inovjercima, tuđincima, onima čije jezike, običaje i kulturu ne razumiju, strah da bi mogli ispasti inferiorni pred njima. Oni znaju da se izbjeglice, svi odreda, lažno predstavljaju, da spaljuju svoje putovnice, da se ponašaju kao stoka u redu za hranu, da su primitivni, da razvaljuju vrata kao da ne znaju čemu vrata služe… Spremni su šutirati i postavljati nogu djeci i starcima kao ona opskurna mađarska tv-snimateljica. Oni će tobože braniti lice Europe od multikulturalizma, a zapravo, kako kažu, šerijatiziranja. Jer će, kažu, izbjeglice biti trojanski konj Europe, kad kod potomaka današnjih iseljenika počne islamsko buđenje. Najkraće, takvima je vazda netko drugi kriv za njihovu čamotinju. I tome tako, i tome slično.

“Najjača kušnja je bijeda. I najmudrije ribe glad natjera na udicu”, riječi su lucidnog Goethea. Ljudi bez doma nisu sretni. Darujmo se drugima i ne tražimo ništa za uzvarat. To je ispit naše savjesti, ali to je i ispit naše vjere. Poraz političko-vojnih akrobacija Amerike i jednog dijela Europe na Bliskom istoku, kojima uskogrudni ljudi alibiraju vlastiti otpor prema migrantima, nije naš argument. Naše je pomoći ljudima u nevolji poput medinskih ensarija. Oni ljude nisu dijelili na izbjeglice i ekonomske migrante. Mi kao malo tko znamo da je istinski naše samo ono što podijelimo s drugima.

Poštovani čitetelji, Započesmo iskrenim naklonom hrvatskoj državi, hrvatskom narodu, hrvatskom društvu i njegovim građanima, a završismo s galamdžijama koji uvijek “bolje vide što se iza brda valja” opsjednuti infiltracijom terorističkih elemenata. Tješi saznanje da su ovi drugi teška manjina u našoj domovini Hrvatskoj.

Bratski vas selamim,

dr. med. Gzim REDŽEPI, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb