Kur’an – naše najveće blago

Poštovani čitatelji,

Zagreb je po 22. put bio mjesto ibadeta i kur’anske gozbe, milozvuka s usana hafiza ili onih koji će to tek, ako Bog da, postati. Zagreb je bio susretištem ponajboljih među nama, možda na trenutak – samo središte svijeta, mjesto gdje se u slavu Boga i Njegove Upute odmjeravaju najbolji s najboljima učeći emotivno i dojmljivo, otmjeno i jecajući, s uvjerenjem i srčano, s povjerenjem, s nadom u berićet toga čina. Oduvijek sam, otkako znam za sebe, vjerovao da čovjek ne treba biti musliman da bi ga dotakla snaga božanske Objave, da u baš svakom insanu nešto zatreperi kad čuje božansku glazbu. I dandanas mislim da je u Kur’anu, kao ni u čemu drugome, trajna, vječna, neugasiva snaga koja ne samo dušu muslimana, nego i svaku ljudsku dušu, srce mrava i tigra podjednako, minerala i biljke – izbavljuje iz tmina. Njegova sveobuhvatnost obuhvaća sve a da ničime ljudskim, životinjskim i biljnim ne može biti posve obuhvaćena. On nas se tiče i dotiče, on nas zaštićuje i obgrljuje. On je zbilja lijek neusporediv s ičime što lijekom može biti.

Nije li divno što živimo u gradu u kojem bezbrižno i spokojno ugošćujemo našu braću u vjeri sa svih strana svijeta. Moj prijatelj s pravom mi neki dan reče: “Velika nam nafaka!” “Baš, baš,” odgovorih mu, dodavši: “Ništa od toga nije nam palo ni iz čega – sve što danas imamo netko prije nas je zaorao i brižno, kao što se najiznimnije blago čuva, njegovao dajući mu mjeru s dušom”. Naši vakifi, naši vizionari sagradili su nam zajednički dom puno i često izbivajući iz svojih obiteljskih staništa, odričući se i odvajajući od svog imetka i svog vremena. Utkali su najbolje od sebe u temelje ove naše Džamije, znajući da joj moraju dati nešto što će je prepoznati i izvan njezinih gradbenih proporcija. Nešto što će nadići temeljnu funkciju molitvenog prostora u kojem ćemo se sastajati s Bogom i u Njegovo ime. Dosjetiše se zacijelo ponajboljega – festivala nepatvorene ljepote kur’anske riječi, festivala ponajboljih europskih recitatora i učača božanskoga govora. U dosadašnja 22 izdanja svoje umijeće pokazaše znani i manje znani, dojmljiviji i manje dojmljivi interpretatori, ali malo tko je mogao i zamisliti da će u toj zbilja europskoj, “šampionskoj ligi”, i djeca zagrebačkoga asfalta zaiskriti i, usto, odnijeti pobjedu u kategoriji tilaweta. Ahmed Alili, sin našega glavnoga imama kurra hafiza Aziza ef. i muallime Lamije-hanum, jedan je od onih koji su, ako Bog da, više od obećanja naše svijetle budućnosti. Na ponos svojim roditeljima, ali ništa manje i nama – zagrebačkome džematu i Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Čestitam našem Ahmedu, nipošto ne zaboravljajući čestitati i svima koji su u ostalim kategorijama postigli zavidne rezultate, ali i onima koji su svoj život podredili Kur’anu, tajnama i vještinama njegovih melodijskih i ritmičkih izvedbi.

Moja i, vjerujem, naša zajednička radost je i to što je naš Zagreb po 22. put mjesto najdostojanstvenijega etabliranja naše vjere, što je on otvoren za susret s islamskim duhovnim vrelom, što to podržava i iskreno potiče. U svijetu koji vrije od nerazumijevanja i otvorene mržnje prema islamu i muslimanima, nekada zbog iracionalnih postupaka samih muslimana a nekada zbog mržnje same, Zagreb pokazuje mjeru otmjenosti i dostojanstva koje nadilazi standarde velikih zapadnoeuropskih, a usuđujem se reći – i svjetskih metropola. Osim što će, u organizaciji Islamske zajednice, 100-godišnjica službenoga priznanje islama u Hrvatskoj iduće godine biti popraćena i nizom važnih programa, ona će nam svakako biti i dodatni motiv da se ponovno potvrdimo važnim društvenim, političkim i kulturnim čimbenikom u našoj domovini Hrvatskoj. Jedna od ponajboljih vijesti koje čitamo i kao nedvosmisleno priznanje našoj zajednici izjava je gradonačelnika grada Zagreba gospodina Bandića da će iduće europsko natjecanje učača Kur’ana u cijelosti biti poduprto iz proračuna Grada Zagreba. Zagreb i Republika Hrvatska i time će ne samo simbolički pokazati da su muslimani u Hrvatskoj na najbolji mogući način integrirani u hrvatsko društvo i da su u suglasju s njime. Štoviše, da su ukorijenjeni u njega, ali da nisu iskorijenjeni iz svoje vjere, tradicije i običaja. Jedno stoljeće traje naše institucionaliziranje, što dakako nimalo ne znači da nismo ostavljali traga i prije diljem Hrvatske, tragove pojedinačne, obiteljske, kolektivne…

Kur’an je mjera naše stvarnosti ma gdje i u kakavim uvjetima živjeli. On je jamstvo i uvjet naše budućnosti, ali i opomena i narodima prošlim i narodima sadašnjim o ljudima i njihovi svrhama u različitim vremenima. On je i obavijest o tome što je bilo s onima prije nas, ali i najava o onima što dolaze, kao i onome što će doći. Kur’an je knjiga znakova koji su nam prosuti po stazi života i koju bismo imali gonetati i otkrivati svakim svojim trenutkom, jer svakim izdahom i udahom bliži smo smrtnom času. Tko drži do njega, i Bog Uzvišeni će držati do njega i “niti će žalovati, niti tugovati”. On nije tek običan kitab “za regala”, niti pozlata u našim kućnim bibliotekama. On se nikada ne dočita da bismo ga tek pospremili u sjećanju, nego vazda otvorena, živa knjiga koja okrepljuje umorne i budi zaspale. Vjernička duša nikada se ne zasiti njegovih tajnih znamenja, niti je smori ravnodušnost i dosada pred njegovim uputama i smislovima. Njegovo izučavanje najplemenitiji je posao i najvrhunskija znanost! Znanje o njemu vrh je znanja, znanje bez premca, istinito znanje prvoga reda. Ono nas čuva od nekorisnih (sa)znanja i pukog informacijskoga obilja, ono nas podučava redu u neredu svijeta, ono nas osovljuje na noge i uzdiže do neslućenih visina prave i istinite, duhovno osviještene zbilje. Izbavljuje nas iz blata materije i daje nam na istinitosti u dosezanju Istine. Daje našoj duši i lijek i smiraj.

Kur’an je i dokaz da je Uzvišeni Bog najprije izgovorio svijet, nizom glasovnih Objava preko meleka Džibrila.

I zato je njegovo slušanje – jednako u doba kad je objavljivan kao i danas – trajna, nikada prekinuta obznana neprolaznih istina. Zato smo mi koji ga primamo na srce na ovome svijetu njegovi svjedoci, a ako Bog da, on naše najvrednije blago na onome svijetu.

dr. med. Gzim REDŽEPI, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb