Doba neukosti i lažnih dilema

Možda se i odveć olako navikavamo na mrzovoljan pogled na islam, na muslimane… pristajući na glasovitu orijentalističku mantra (viđenje Orijentalca očima svoga istraživača-orijentalista), preuzetu još od Karla Marxa: “Oni se ne mogu predstavljati, njih se mora predstavljati”. Možda smo postali imuni na političko i svako drugo eliminiranje i omalovažavanje islama danas, na posve proizvoljne i neosnovane tužbe islama jučer te nijekanja i prešućivanja njegovih dojučerašnjih priloga čovječanstvu. Ako je tome tako, upravo smo tim činom i sami dali obol monstruoznoj obmani naših dana da je islam neuklopiv u moderne vizije svijeta, zatvoren za budućnost ili barem oštro okrenut od nje.

Bujice autentičnog antiislamizma i ideološkog pravovjerja o Zapadu kao modernom društvu koje “dijeli Cezarova posla od Božjih”, za razliku od muslimanskih društava – počivaju sve više na razlikama “mi” (moderni, liberalni, napredni, tolerantni, kulturni) i “oni” (tradicionalni, kruti, nazadni, netolerantni, nekulturni).

“Tiranija islama” i njegove civilizacije za sve te zajapurenije tumače očigledna je i ne treba ju navodno više niti argumentirati.

Sve, baš sve što nam danas ti lažnozabrinuti tezgaroši proturaju kroz medije, odreda zlokobno i neprobavljivo zdravom želucu i umu, počiva na nekoliko tipičnih orijentalističkih dogmi koje je upravo dalekovidi Edward W. Said, potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sažeo u riječima: “… jedna je dogma o apsolutnoj i sustavnoj razlici između Zapada koji je racionalan, razvijen, human, superioran, i Orijenta koji odstupa od naravnog oblika, koji je nerazvijen, inferioran. Druga je dogma da se apstrakcije o Orijentu, posebice one zasnovane na tekstovima koji reprezentiraju ‘klasičnu’ orijentalnu civilizaciju, uvijek preferiraju u odnosu na izravan dokaz proizišao iz suvremene orijentalne stvarnosti. Treća je dogma da je Orijent vječan, jednoobrazan i nesposoban sebe definirati; zbog toga se smatra da je sa zapadnog stajališta neizbježan iznimno uopćen i sistematiziran rječnik za opis Orijenta i da je on čak znanstveni ‘cilj’. Četvrta je dogma da je Orijent u svojoj srži ili nešto čega se treba plašiti (žuta groznica, mongolske horde, tamnoputi dominioni) ili je nešto što treba nadzirati (pacifikacijom, istraživanjem i razvojem, izravnom okupacijom kad god je to moguće).”

Ako jeste, što se promijenilo u nepunih četrdesetak godina od ove Saidove dijagnoze? Jezik kojim se arapski, islamski Orijent, danas opisuje ponešto je brutalniji; islam i muslimani su na globalnoj ravni – u perverznom konsenzusu političke i akademske elite, kojekakvih instituta i nevladinih organizacija, sigurnosnih agencija i medija, tobožnjih arabista, kvazistručnjaka za terorizam i priučenih islamologa – trajno neprilagođeni, slaba karika naše sreće i progresa te potencijalna opasnost našem načinu života i vrijednostima.

Stereotip do stereotipa, konstrukcija do konstrukcije posjeduju nonšalanciju koju – kako kaže, čini se, nikada aktualniji, neumrli Said – nitko sebi ne bi dopustio da nije riječ o muslimanima. Kad je, naime, riječ o njima, interpretativno mešetarenje je poželjno i preporučljivo!

Naveliko se tako danas piše o ratu i nasilju u islamu, ne pokušavajući ni izbliza usporediti ga, zašto ne i sučeliti, s povijesnim realizacijama ratovanja u kršćanstvu. Ili u epohi nacizma, ili komunizma, svejedno. U brzopoteznim “sažecima” islama, medijska se mašinerija osobito bavi militantnom prirodom islama, pa se odmah nakon pet islamskih šartova napregne obrazlagati pojam “svetog rata”. Ona pritom zadržava pravo da o svojim religijskim normama, o doktrinama na kojima je sazdan njezin svijet, ni izbliza ne govori tako, nipošto, dakako, ne prolematizirajući odnos vlastite religije (ili ne-religije) prema ratu i nasilju.

Islam je iz dana u dan izložen sumnjičenjima i optužbama, možda već možemo reći: ontološki krivac, i to u svjetskim razmjerima. Ako zbilja pristanemo na to, onda nam je zaključiti da cijelo čovječanstvo sudjeluje u mučkoj obmani u kojoj “mit može sebe izmišljati bez prekida”. Ako ne shvatimo da smo žrtve zloćudne ideološke, ekonomske, financijske, političke, vojne… žetve, ništa neće ostati od našeg prava na pravo, od našeg prava na prostor vlastitog bića, od našeg prava na odvažnost slobode.

Mi ili oni lažno je pitanje, lažna dilema. Njime/njome se oboružavaju hulje ili tragično neuki. Ono, to pitanje naime, anulira njihovu bilo kakvu potrebu da se zamisle nad slikom ljudskog društva u ratobornim i krvavim prošlostima, dobu grozomornih talionica čitavih naroda i pojedinaca. Ako ćemo do kraja biti točni, u vaktu križarskih ratova ili islamskih osvajanja, svejedno.

Ništa lakše od toga da ekonomske i političke krize, i konflikte kojima se “premošćuju”, potpalimo rasnim, etničkim ili vjerskim lakozapaljivim triješćem. I ništa opasnije. Ne živimo li već u olovnim vremenima? Nema sumnje da je Pariz naš, europski 11. rujna. Nema sumnje da se svijet, i Europa kao njezin važan dio, sve više pretvara u svakovrsnu barutanu. Znači li to da ćemo uklanjanjem islama, naprimjer, iz javne sfere europskih društava normalizirati stanja i odnose između njihovih aktera? Da li deislamizacija muslimana, tragom, čini se, već provedene dekristijanizacije kršćana u mnogima europskim društvima, jamči mir i sigurnost?

Lažni kalifati ne mogu i ne smiju biti alibi za moralni sunovrat Europe koja je dojučer počivala na univerzalnim vrijednostima, na pravu Drugoga, koja se od doba prosvjetiteljstva dokazivala kao prostor kulture i duha, učenosti i otmjenosti.

Iskrenom muslimanu, bio on željezničar, pekar ili liječnik, miroljubiv suživot u europskom domu s različitima od sebe – nema alternative! I ničim se zamijeniti ne da. Narkomani, sitni kriminalci i dileri po francuskim predgrađima ipak se – bez i najmanje ironije – radikaliziraju ponajprije po osnovi odveć pretjerane, da ne kažemo radikalne identifikacije sa zapadnim vrijednostima i njezinim poimanjima slobode. Stoga dvojimo u uspjeh francuskih “zdravstvenih pristupa” pri uvođenju “bolničkih jedinica za deradikalizaciju džihadističkih islamista”. Primjerenijim nam se čini da policija i centri za odvikavanje od ovisnosti preuzmu tu stvar u svoje ruke. I liše tu nastranu čeljad najprije građanske slobode, a potom i iluzija o slobodi i njezinim – vidimo – sve opasnijim viškovima.

Bratski vas selamim i molim Uzvišenog Boga da nam ova godina donese više mira i spokoja.

dr. med. Gzim REDŽEPI predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb