Riječ urednika
U suri Et-Tekvir (1-14) Stvoritelj nebesa i zemlje kaže: „Kad sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kad se planine pokrenu, i kad steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše s tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena, i kada se listovi razdijele, i kada se nebo ukloni, i kada se Džehennem raspali, i kada se Džennet približi – svatko će saznati ono što je pripremio…“
Riječ je, dakako, o savršeno pravednom obračunu. Mi u to vjerujemo jer nismo uzalud stvoreni. Mi u to vjerujemo jer bez vjerovanja u kabursko ispitivanje, Sudnji dan, proživljenje, prelazak preko Sirat-ćuprije, polaganje računa za svoja djela, Poslanikovo zauzimanje za grješnike… vjera bi bila banalna i posve iracionalna.
Doista bi bilo besmisleno da vjerovanje nema svoju svrhu i smisao. Zbilja bi ljudsko postojanje bilo obesvećeno, lišeno značenja i misterija, da smo tek uzalud ovdje. Ovaj svijet zasigurno nam je – za onaj svijet. Mi vjerujemo u Sudnji dan, mi nismo njegovi poricatelji. Mi vjerujemo da je sve oko nas privremeno i prolazno, da je tijelo propadljivo, da su strasti i užici, slava i bogatstvo od ovoga svijeta. Mi vjerujemo da između nas i Boga jednom, u onostranim uvjetima, neće biti ni tumača, ni posrednika. Mi znamo da će iskreni među nama u desnoj ruci nositi kitab svojih djela, da će se poznati po znakovima sedžde na čelima i da će ispred njih biti svjetlo. Budući svijet stvoren je za vječnost, i to znamo. On ni nalik nije svijetu zemaljskih opsjena i privida, svijetu posvemašnje nepravde, nasilja, laži, patnje i razvrata.
Kao i ljudski život, i svemir ima svoj životni kraj. Kad, sukladno termodinamičkim zakonima, njegova entropija bude „nesnošljiva“, kad se zvijezde stanu gasiti i kad se Sunce doslovno ugasi, to će biti kraj poznatog nam svijeta. Dakle, kraj je neumitan – svemira koliko i čovjeka. Kad već znamo da će „svaka duša osjetiti smrt“, najpreče nam je, i bez odgode, reći sebi i svijetu kamo to idemo i kakva su nam djela. Jer djela kazuju koje smo vjere. Kakvo nam je stablo islama, naš šehadet? Kakav nam je namaz, ključ Dženneta? Kakav nam je post, vjernikov štit? Kakav nam je zekat, „brana za sedamdeset vrata zla“? I gdje smo to sjeme svog vjerovanja zasadili? U šikari, na kamenom kršu, ili na plodnoj i podatnoj zemlji? Ako je u kršu, to je naš doprinos civilizaciji smrti i lažnih bogova, kulturi laži i poganstva. Ako je na lijepom mjestu zasađeno to sjeme, to naše stablo uspinjat će se prema nebu i radosno će raskriliti bujne grane i grančice. Ono će biti naša mjera u ovom svijetu bez mjere.
Vjera bez dobrih djela mrtva je, beživotna i prazna. Darežljivost i lijepo ponašanje ukrasi su muslimana, a „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnji pomaže…“ (En – Nahl). Stoga nam je biti na oprezu kada ističemo sebe, a drugima odričemo važnost. Stoga nam je odvažno raditi na dobru i odgovarati od zla, kloniti se laži i izricati samo istinu, time popravljajući i sebe, i svijet.
U godini značajnog jubileja, 100-godišnjice službenog priznanja naše vjere u našoj domovini, vrijeme je da sebi i drugima potvrdimo svoju plemenitost i izniman moralni kapacitet naše časne vjere i našega duhovnoga bića. Da sebi i drugima pokažemo što je to autentičan islam, što je njegov istinski interijer. Jer islam iznutra nema baš ništa s „islamom lažnih kalifata“, „islamom zulumćara i razbojnika“. Doprinos Medžlisa Zagreb toj činjenici je i redizajn ovoga i licem i naličjem novoga Biltena. Sada ga rade neki novi, ali i stari ljudi, znalci novinarsko-dizajnerskog posla koliko i volonteri iz naših redova. Oni su išaret da će, i kada joj uskoro promijenimo ime, Biltenova ruža, ako Bog da, i dalje mirisati! Od srca hvala svima koji su dosad davali svoje znanje i vrijeme u naš časopis, da im to dobro bude primljeno kod Gospodara, a novom uredništvu želim hajr i berićet na početku, inšallah, naše svijetle budućnosti.
dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb