Može li se tvrditi da su teroristički napadi počeli otvarati oči europskim muslimanima? Možemo li živjeti u Europi izolirano od ostalih građana, kako mnoge muslimanske zajednice sada žive, i očekivati da nas ta ista Europa prihvati. Mnogi su u Europi nastavili živjeti onako kako se živi u zemljama njihova porijekla, čvrsto se držeći tradicijskih običaja i nepisanih zakona za koje drže da su islamski.

Mnogi muslimanski doseljenici drže da europski način života vodi u asimilaciju i gubljene nacionalnog, kulturnog, vjerskog i svakog drugog identiteta. Uspješna integracija je, međutim, uklapanje u novo društvo sa očuvanim vjerskim i nacionalnim identitetima. Da bismo bolje razumjeli integraciju i identitet poslužit ćemo se slavnim njemačkim filozofom koji kaže da je kritičko mišljenje najbolji Božji dar čovjeku. Dolazeći u novu sredinu trebamo svoj identitet kritički razmotriti i zapitati se što je to integracija. Neki muslimanski „autoriteti“ daju zabrinjavajuće izjave da je alternativa asimilaciji geto, to jest izolirana sredina u kakvima se trenutno nalaze brojne musimanske zajednice u Europi i Americi. Te sredine ne privlače pažnju većinskog naroda sve dok ne postanu problem jer su glavna obilježja tih sredina nepismenost, siromaštvo i ekstremizam. Europa ima bogato iskustvo sa getima. Sjetimo se samo rimskih geta u kojima su živjeli židovi ili perioda obnove europskih zemalja nakon Drugog svjetskoga rata kada su dovođeni radnici iz siromašnih zemalja kako bi jeftino obnovili Europu.

U stvaranju novog ekonomskog poretka brojni emigranti krenuli su na Zapad tražeći bolje uvjete života stvarajući nova geta u kojima vladaju zakoni i običaji zemalja iz kojih dolaze. Velika većina imigranata dolaze iz muslimanskih sredina pa je tako njihova „vjerska“ tradicija postala jedna od glavnih prepreka njihovoj integraciji u europska društva. Predrasude prema drugim vjerama nastale u vrijeme kolonijalizma još su više produbljene suvremenim događanjima. Imigranti dolaze u zemlje Zapada s namjerom da ostanu privremeno i zato se ni ne trude upoznati zakone, društvo i kulturu sredina u koje dolaze. Sa sobom dovode i vjeroučitelje koji ih poučavaju vjeri u kojoj je više tradicije i običaja nego same vjere što je nespojivo sa sredinama u koje dolaze. Ni vjeronaučni udžbenici koji su dopremljeni iz zemalja porijekla nemaju veze sa sredinom u kojoj žive i rade.

Zanimljivo je također istaći da niti institucije u islamskim i arapskim zemljama, bilo vladine ili nevladine, ne uzimaju u obzir ove migracijske tokove niti se na bilo koji način uključuju u rješavanje problema migranata. Čak ni mediji nisu pratili njihovo teško snalaženje u novim sredinama. Tek nakon terorističkog napada u Parizu mediji pokazuju interes za njihovu integraciju. Važno je istaći da su muslimani u zapadnim zemljama odijeljeni jedni od drugih po nacionalnim, pa čak i rasnim obilježjima što je po odredbama islama neprihvatljivo.

Novi muslimanski imigranti u Europu često izražavaju sumnju i nevjericu prema domicilnim europskim muslimanima. Često od njih slušamo kako  su europski muslimani slabi muslimani ili čak polumuslimani. Džamije i mesdžidi koji se grade širom Europe najčešće ne odražavaju europske arhitektonske trendove i zbog toga smo često kritizirani. Rijetki su primjeri dobre prakse kao što su Islamski centri u Rijeci i Zagrebu.

U takvoj situaciji teško je govoriti o integraciji u europska društva. Trebat će dosta vremena da se to i ostvari. I zemlje koje su primile imigrante morat će mnogo više učiniti na njihovoj integraciji.

Mnogo je, međutim, i dobrih primjera uspješne integracije muslimana u zapadno-europska društva. Već smo pisali o Aidi Hadžialić koja je sa 27 godina postala najmlađa ministrica u Švedskoj ili Arminki Helić koja je izabrana u Dom lordova.

Aida Hadžialić

Arminka Helić

Ovog puta vam donosimo još dva primjera uspješne integracije:

Po prvi puta u povijesti Nizozemske muslimanka predsjeda Senatom 

Senatorka (Donji dom) nizozemskog Parlamenta Hatidža Garib, rođena u Maroku 1960. godine, izabrana je za predsjedateljicu Donjeg doma nizozemskog Parlamenta. U Nizozemskoj živi 17 milijuna stanovnika od kojih 380 tisuća Marokanaca. Hatidža je članica Radničke stranke i prilikom izbora za predsjednicu Donjeg doma je dobila 83 od 134 glasa. Ona je na mjestu predsjednice Senata naslijedila Anušku van Miltenburg koja je podnijela ostavku zbog afere sa drogom. Nakon izbora reagirao je poznati islamomrzac Welders da je Hatidžin izbor za predsjednicu  Senata najcrnji dan u povijesti Nizozemske. On se pita, kako može biti izabrana osoba na tako značajno mjesto koja još uvijek pored nizozemskog državljanstva ima i marokansko. Hatidža je  izjavila da se osjeća pripadnicom Nizozemske i da će joj vjerno služiti ali da zadržava pravo da je i Marokanka jer joj to zakon dopušta. Senatorica Garib nije jedina Marokanka koja obnaša tako odgovornu funkciju u Nizozemskoj. Ahmed Ebu Talib je gradonačelnik Roterdama, drugog grada po veličini u Nizozemskoj. Ahmed tu dužnost obnaša od 2009.  godine. 

Egipćanka predsjeda prvoj sjednici španjolskog parlamenta

Među španjolskim parlamentarcima se smatra velikom čašću otvoriti i predsjedati prvom sjednicom na kojoj se bira njegov predsjednik. Postoje i uvjeti, tko može predsjedati prvom sjednicom parlamenta. To su najmlađi član Parlamenta i član koji je na općim izborima dobio najviše glasova. Ovoga puta bila je to mlada Egipćanka Nedžva Huvejli rođena 1991. godine koja je na općim izborima dobila najviše glasova. Rođena je prije 25 godina u Asuanu. Studirala je u Madridu psihologiju i specijalizirala dječju psihologiju. Članica je i jedna od osnivača stranke Budimos (Mi možemo), te članica predsjedništva stranke za područje Baskije.

muftija ševko ef. Omerbašić