Na prvoj fotografiji vidite mog novog varaždinskog prijatelja, Amjada Amaneha, kako stiže s obitelji na iftar, u petak, 25. 7. 2014., koji su nam u prostorijama Varaždinskog medžlisa pripremili mladi muslimani iz Varaždinskog džemata, koji obuhvaća Varaždinsku, Međimursku i Koprivničko-križevačku županiju.

Naravno, ruke su pune darova, a srca ramazanske topline i ljepote.

Gosti iz Zagreba bili smo mr. sc. Mirza ef. Mešić i ja.

Naravno, domaćin svima bio je najmlađi među nama po dahu, maru i druželjubivosti, Abdulah ef. Imširović, varaždinski imam.

I što da vam kažem? Bilo je doista iftarski. Vedro i radosno.

Dušu bih ogriješio kad ne bih spomenuo inicijatora tog mlađahnog iftara, Enesa Bajrića iz Čakovca koji je sa svoja dva sina upravo sjajio kao nur dobrote i radosti. Sve se stopilo u jedno: odlična i ukusna halal-hrana, hladni sokovi i topla kahva, ramazanski razgovori, ali pravi ugođaj bio je na kraju iftara.

Naime, tada, prije teravije, Mirza ef. Mešić vazio je u prostoru džamije. Oko njega su se okupili varaždinske džematlije i slušali, rekao bih žubor i cvrkut Mirzinih riječi. Ja sam sjedio do prozora i sve slušao. Činilo se zapravo da je taj vaz bio razgovor Mirza-efendije s varaždinskim džematlijama, a nije. Govorio je samo Mirza. Taj njegov govor bio je tako ugodan, da mi se u jednom trenutku pričinilo da čujem kao da mačak prede. A Mirza, koji ima predivnu tribinu, zapravo svoj subotnji džemat u Zagrebačkoj džamiji, davao je prave odgovore na nepostavljana pitanja, na pitanja koja su lebdjela u zraku, a on ih je hvatao svojim srcem i otposlao ih u svijet, u naše duše, srca, vjetrićem koji je ćarlijao između nas i njega. A na kraju vaza Mirza je varaždinskim džematlijama poklonio nekoliko svojih knjiga.

Duboko u noć, još nekoliko fotografija. Primijetit ćete da su na fotkama samo stariji.

Gdje su mladi, pitam Avdu-efendiju.

Na Varaždinskom korzu, odgovorio je Efendija.

Ah, da, prisjetio sam se svoje mladosti kad je važilo pravilo - Neka stariji predu svoje ramazanske priče, a mi mladi ćemo na bilo koje gradsko šetalište, e ne bismo li i mi skladali neke svoje buduće ramazanske priče.

A na tim smo šetalištima lovili vedre djevojačke poglede, sve dok ne bismo bili ulovljeni od njih.

Allah Dragi dao i da naše mlade džematlije Varaždinskog džemata uhvate neki takvi dragi i zaljubljeni pogledi i da ih odvedu u neku ljupku i tihu muslimansku obiteljsku luku.

Kemal Mujičić