Poštovani čitatelji, nažalost, lako nam je, i kao pojedincima i kao članovima ljudske zajednice, s pravom i pouzdanjem, povjerovati da je nešto strukturno nakrivo u ljudima i u njihovim poslovima. Još je, čini mi se, lakše ustvrditi da se čovjekova ljudskost potvrđuje ili opovrgava u zlovremenima – bilo ratovima, bilo užasima i katastrofama koje doživljavamo kao tektonske poremećaje u prirodi. Mene osobno ne zadovoljavaju apokaliptička tumačenja o Kraju vremena tipa “sve su to naše ruke stekle”, još mi je dalji, ma koliko razborit bio, prijekor da voda guta naše gradove, sela, živote zbog grijeha koji svakodnevno množimo. Nedvojbeno smo upozoreni da “Svakog dana more traži dozvolu od Gospodara da potopi Ademove sinove”. Istina je, ono zaziva, njegovo je da moli i traži, ali Allah Uzvišeni iz preobilja svoje milosti voli Ademove potomke više negoli majke njihove, i vazda je, i kad ljudskoj logici to nije dohvatljivo, na strani čovjeka, zaboravka kojemu je podredio meleke i džine. Takav obujam Njegove investicije u grješnog čovjeka, prirodno, nit’ je ljudskom razumu dohvatljiv, nit’ razumljiv. Ali je, izvjesno je, očigledan, i Njegovom voljom nikada nije presahnuo. Gospodar sa sinovima Ademovim ima plan, to je u domenu njegova Sveznanja, Blagosti i Mudrosti. On zna njihove mahane i vrline, damare i ožiljke, njihovu muku, o čemu sanjaju i što žude. On zna što grudi njihove kriju, a misli taje. Časni Kur’an, ali i Stari i Novi zavjet upozoravaju nas o narodima koji su kažnjeni zbog nezahvalnosti brisanjem iz povijesti. Vjerujućima je to uzeti na znanje i ravnanje, i u svakodnevnom življenju i postojanju odvraćati od zla i pozivati na dobro, čuvati se zabrana i preporučivati stvari koje su Bogu mile.
Bezostatno vjerujem da je popuštanje brana u ljudima, koje su ih dosad priječile da diraju u tuđi hak, došlo na naplatu – i popustile su i brane koje su štitili naše krhke domove i živote u njima. Brane su popustile u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji i ucviljeni i unesrećeni ljudi ostali su u trenutku bez svega što stekoše. Bezostatno vjerujem da je novovjeka civilizacija spjevala himnu čovjekovu egu koji se izvitoperio u boga našeg svijeta i da je to krucijalni problem ljudske vrste.
Sve podsjeća na priču o Sabejcima na domaći način, priznajem. Sve podsjeća na priču o tome kako se nezahvalnost ne isplati ponajprije zato što time nanosimo sebi štetu. Sve upućuje na to da moramo biti svjesni Gospodarovih blagodati i da se moramo kloniti duhovnoga drijemeža i lijenosti. Ali, ipak…
Sve što je voda u svom bijesu progutala u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji nadoknadivo je investicijskim i žurnim sanacijskim programima kojih su se poduzele naša Vlada i naš Grad te svi gradovi u regiji zahvaćeni tom vodenom pošašću. Sve je to zbilja moguće stabilizirati svim, nerijetko dirljivim gestama, u kojima, budimo krajnje precizni, prednjači Grad Zagreb, kad je riječ o poplavljenim područjima naše domovine. Sve će to, uz Božje dopuštenje, doći na svoje – ljudi su raširili svoje grudi i znam mnoge koji se utrkuju u dobru, tko će pravodobnije i više pomoći. Znam mnoge koji djelom žele dokazati da je svrha međuljudskih odnosa elementarna ljudska solidarnost, empatičnost i samilost za ljudsku muku i nesreću. Znam mnoge koji, bez odgode i neštedimice, daju da “lijeva ne zna da je desna dala”. Ima ih tu među nama, među zagrebačkim muslimanima, hvala Bogu, mnogo. Islamska zajednica zbir je dobrih insana koji ne zatvaraju oči pred potrebitim, obespravljenim i ugroženim. Grad Zagreb, ne samo na planu organiziranih humanitarnih akcija, prepun je ljudi sućutnih na ljudsku patnju i nesreću, prepun ljudi koji znaju da voda nije birala hoće li progutati katoličku, pravoslavnu ili muslimansku kuću.
Ipak, moram ovdje biti subjektivan: koliko god da su mi bliski i nezaboravni trenuci ljudskog uzdizanja, neponovljive ljudske čovječnosti koja se dokaže, kad treba, herojskom u muci i nevolji – upravo mi je gadljivo i otužno gledati bagatelizaciji i vulgarizaciju ljudske nesreće za potrebe ideoloških obnova lažnoga bratstva i jedinstva. Koliko je ovih dana bilo nepristojnih apela s naslovnica nekih tiskanih i elektronskih medija o restituciji yuunitarističke propale i, sjetimo se, krvave utopije? Na desetke. Nečuveno! Koliko je bilo nakaradnih pokliča s ideološkom pozadinom kako se bratski narodi ponovno ispomažu u nevolji i kako je možda pravo vrijeme da “padne sila i nepravda” koja je zajahala naše nevoljne (i nevoljene!) nacionalne državice?
Tu vrstu jada i čemera i profita na ljudskoj nevolji, tu vrstu “profesionalnog (političkog) humanizma” čovjeku s elementarnim moralnim i intelektualnim principima teško je shvatiti, još teže provariti. Možda se tu i ne treba ništa shvatiti doli zaključiti – mizerno i bijedno. Mizerno i bijedno je ljudsku nesreću upotrebljavati u političke svrhe. Nedostojno časnih ljudi.
P. S. Čestitam svim sudionicima mektepskog natjecanja na postignutim rezultatima. Naša su djeca zrcala naša. Da Allah, dž. š., bude zadovoljan s njima i nama. Jednako zdušno čestitam i članu uredništva “Biltena” i našem vrijednom džematliji Ervinu Jahiću na zasluženoj Nagradi Grada Zagreba. Uvjeren sam da to nije samo njegove priznanje, nego i priznanje najljepšeg i najotvorenijeg grada, europskog Zagreba našoj maloj zajednici, zagrebačkim muslimanima.
dr. med. Gzim REDŽEPI, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb