Vjerolomstvo i stigmatiziranje islama
“Svijet se kreće naprijed upravo zbog onih koji se tome protive.”(Goethe)
Poštovani čitatelji! Previše je razloga da čovjek, kakav god da mu je duhovni ili empirijski izvor, na svijet gleda kao na bolesno mjesto. Gdje god da se osvrnemo, lako nas može obuzeti osjećaj beznadnosti, besperspektivnosti, ćorsokaka u koje se zapliću ljudske duše naših dana. S fizičkim bolestima nekako se i nosimo evolucijom znanosti, obrazovanja, medicinskih saznanja i umjetnosti, ali duhovne bolesti, koje posve rašivaju mentalnu i etičku kralježnicu čovjeka, ako smo imalo tankoćutni, osjećamo to, zlokobniji su indikatori globalne društvene patologije.
Ovih dana upravo sa sile mass-medijskih “osmatračnica” i mi, htjeli-ne htjeli, sudjelujemo u nipošto fikcionalnoj pornografiji dekapitacije i organiziranom nasilju, pakiranom u lažnoj ikonografiji islama, i nimalo nevinoj brutalnosti odsijecanja glave američkog novinara. Lažni izbavitelji svijeta i hulje, volontaristički utopisti skrnave časnu Božju Riječ i plan s Ademovim i Havinim potomcima samoproglašavajući se vizionarima koji će terorom, zulumom, prijetnjom i mačem istrijebiti drugomisleće, različite (čitaj: “robu s greškom”) i u džehennem utjerati nepravovjerne po njihovoj mjeri i ćeifu.
Ostavljaju za sobom palež i pustoš, proizvode strah, agilno i revno nas uvodeći u svoj nakaradni džennet – srce tame! Srce nagluho za dubinu ljudskosti, sućutnost - Kur’anom Časnim propisanim nam amanetom da čuvamo ovaj svijet od palikuća i ubojica, nereda i zla i – iskreno i bezostatno privrženi Božjoj svemilosti i samilosti – zagovaramo pravdu za sve i svakoga, za čovjeka i mrava podjednako, time i samo time promičući univerzalnu ljudsku solidarnost, koja se nikada ne bi smjela podskliznuti na plemenske, tribalne, nacionalne, običajne, različitoreligijske i ideološke banane.
Bolesni tribuni džahilijeta i neukosti i tamo u Iraku, i u Siriji, i u europskim metropolama omča su oko vrata svakoga čestitoga čovjeka, ma koje vjere ili nevjere bio, i izazivaju zebnju i strah epskih razmjera. S pravom nas plaši, ali čini se da je tek pitanje trenutka kad će naručitelji i motivatori toga programiranoga fašizma zborno zaguditi o dubokom, organski degenenerativnoj devijaciji islama, a ne tek replikama binladenovskih gnjevnih manijaka koji su prijetnja ljudskom rodu uopće, podjednako zapadnom i islamskom civilizacijskom krugu. Pitanje je dana kada će, dakle, tzv. zapadna javnost, u svrhu borbe protiv terorizma ili programirane strategije, reducirati građanske slobode “promatrača” uvučenih u taj košmar, sve pod stvarnom ili izmišljenom izlikom stečene slobode, i pripisati islamu strukturni grijeh. Bolest u strukturi, a ne kakav izolirani incident! Nakon što se dođe do te zloćudne točke nitko više neće imati razumijevanja za činjenicu da je terorizam slabost manjine, da je, u pravilu, riječ o gnjevu podanika. Nitko se više neće sjećati pogubnog američkog discipliniranja Bliskog istoka i upletanja u afganistanske, iračke, egipatske, sirijske, libijske, palestinske i ine društvene intime, nitko se više neće sjećati sumnjivih arapskih proljeća i zgarišta koje tek sada vidimo pravim očima: fakat nedovršenih ratova kao jedine budućnosti tih prostora.
Svijet je bolesno mjesto iz vizure ljeta 2014. Svijet se opasno sunovraćuje i galopirajuće hita svojoj propasti – legitiman je i nimalo proizvoljan dojam. Ni Guantanamo, ni bespilotne letjelice koje ubijaju “estetski čisto korektno neke bezimene muslimane” sofisticirano zatajivši krv od pogleda izbliza koja teče potocima, ni sva sila zuluma koja je počinjena Afganistancima, Iračanima, Sirijcima, Libijcima, ni državni terorizam Izraela nad Palestincima i 60-godišnji apartheid, koji se u posljednja dva mjeseca, naočigled svijeta, prometnuo u genocid i demonstraciju cionističkog fašizam pred našim očima, ni uvreda muslimanskoj časti kojoj izraelska politika državnog terora siluje dušu uskraćujući joj Božje, povijesno i, konačno, ljudsko pravo na Al-Aqsu – ne mogu, nisu, ne smiju biti izlika za nasilje muslimana prema drukčijima i drugima. Bog je prokleo zulumćare, a Poslanik nas podučio da nepravdom ne smiješ odgovoriti na nepravdu.
Poštovani i dragi čitatelji, dunjaluk je k’o slana voda, vazda si od njega žedan. Trčiš li za njime, sustići ga nećeš, a ni utoliti žeđ koja se sve više uvećava. Politički despotizam oko nas i kriptogenija u nama ozbiljno nas upozoravaju da u ovom našem svijetu više nema nevinih. Nevini su još samo oni koji nisu otkriveni. Zašto tako misliti, kad je nemišljenje gotovo službeni planetarni stav, nemisliti je postalo višnje načelo svjetskog mnijenja? Zato što je ignorancija i ravnodušnost put u potpuni moralni bankrot! Zato što je bešćutnost put u nepostojanje, rastakanje, staza bez povratka, rastajanje od nade. Kako ćemo pogledati u oči svoje djevojčice praveći se da nismo vidjeli isto takvo na licu djevojčice iz Gaze? Piše li jezidskom ili kršćanskom dječaku na čelu da nije sojli i koljenović, od loze podobnih i autoritarnih tumača Božjeg zakona, po kojima za njega nema mjesta pod Božjom kapom? Manijaci među nama i redukcionisti svih fela i sumnjivih interpretacija vjere i metafizike, koji nam nude konačne strategije za spas svijeta, tko god da ih je instrumentalizirao i podučavao, ćuška su uljuđenoj estetici svijeta te najperfidnija uvreda zdravom umu i najkrjeposnijoj vjeri objavljenoj čovječanskom rodu. Islam iznutra i islam izvana nije u diskrepanciji, ništa se u njemu ne potire i ne konfrontira. On, Allahovim sveznanjem i emerom, ponire u najdublje i neizmjerljive prostore zemaljskog i nebeskog u čovjeku. Islam su, Božjim rahmetom, ljestve za rast i uzdizanje. On je svijest i savjest, on je naše ime i ono čime obogaćujemo svijet. Njime, i samo njime, vjerujući idu sigurnom stazom prema Izvoru uspjeha i rahmeta. On je, dakako, put i najbolnijih propitivanja naše prošlosti i sadašnjosti, ali i jamac našeg odgovornog tumačenja svijeta u nama i oko nas, jamac da ćemo dokučiti spokoj, skinuti koprene s dunjalučkih (vazda gladnih) očiju i uploviti u luku istinske čovječnosti zahvalne Velikom i Svemilosnom Tvorcu, koji nam je samo iz Svoje volje i Ljubavi otkrio ključe svoje Ljepote kako bismo dosegnuli idealitet Njegovih najuzvišenijih stvorenja i opravdali ukazano nam povjerenje.
Nama ne trebaju moderni shizofrenici koji uzurpiraju časne pojmove džihada i kalifata, nama ne trebaju voluntaristi koji su duhovni učitelji rabijatno imenovanoga islamskoga terorizma! Nama je protuislamski, protunaravno, degutantno i neprihvatljivo sunnet Božjeg poslanika reducirati na mač i oganj! Mi smo stoljećima bili žrtve takva stigmatiziranja naše plemenite vjere, orijentalističkih i kolonijalističkih teorija koje su potvarale, lagale i huškale tzv. uljuđeni svijet o islamskoj prijetnji njihovim vrednotama. Ali nama ne trebaju više ni daleke priče o zlatno dobu islama, ni veličajnoj tradiciji islamske znanosti, medicine, umjetnosti, književnosti sve dok dopuštamo da barabe suspendiraju dobrotu i ahlak muslimanskoga ummeta, izvitoperivši ga u atak na indolentnost nevjerujućega, kršćanskoga, budističkoga ili kakvoga drugog svijeta. Nitko, naime, više ne govori o lijevom terorizmu, teroru kapitalizma, neoliberalnom teroru, bankarsko-monetarnom terorizmu, zapadnom fundamentalizmu, laičkom fundamentalizmu, nego sve češće i jedino o onom nadahnutom islamom – o teokratiji, prisili, džihadistima i islamofašistima! Nonsen, sramotno, nečasno, nelogično i neubrojivo, ali – neumitno, permanentno, institucionalizirano. Kobajagi sve u vezi s islamom! Ali, treba naglas reći, povod za to smo mi, tj. čudovišta u našim redovima, plod naših ruku…
Zato je krajnje vrijeme da islamski svijet izloži kritici političku i duhovnu kulturu na kojem je sazdan, posve nesentimentalno i bespoštedno, ma koliko on, razumljivo, nije niti kompaktan niti ga je moguće staviti pod kakav obvezujući zajednički nazivnik. I to treba biti urađeno tako da to nije iznuđeno izvana, pa ni potonjim grozomornim zbivanjima, nego iz sebe za sebe, kako bi posvijestili svoje traume, ali i emancipirali istinsko vlastito islamsko buđenje. Na tom putu prijete mu mnoge zamke: od nacionalističkih totemizama koji nerijetko zamućuju bistru vodu istinske duhovnosti do korumpiranih vlastodržaca i despota posve indolentnih za mijenjanje objektivno krhkih društvenih i političkih sustava pod nadzorom njihove samovolje i političke vrhuške koja regrutira služinčad u njihovim apsolutističkim monarhijama. Dok se ne razračunamo s kukoljem u svojim redovima, svi će nam drugi biti krivi i porazbijat ćemo svako ogledalo koje će nam posvjedočiti da smo poružnjeli.
Poštovani čitatelji, za masakra u Gazi nad palestinskim civilima muslimanski alimi, kako bi utješili svoju savjest, hvastali su se dovama za Palestince. Samo rijetki su kazali da se zakonomjerno braniti i time smo se po tko zna koji put osvjedočili u nemoć njihovih dova, zapravo licemjernoga i neiskrenoga dozivanja Boga. Unatoč tome ili tome usuprot, zato neka nas ne tišti ni vlastito, ni neraspoloženje svjetske javnosti prema lažnoj Islamskoj državi. To neraspoloženje je barem jednako utemeljeno činjenicom da se ideali američke i britanske pohlepe za naftom, kojom su nastojali implementirati svoje poimanje demokracije i sustave vrijednosti u Egipat, Siriju, Irak, Libiju… – danas čine poput lošega vica. Dobili su što su tražili: satrapske režime i povećali svoj globalni imperij! Očigledno je organizirano nasilje SAD-a koji desetljećima, u prešutnom savezu i tihom obrtu, što se događa mimo očiju uspavane javnosti, ima partnera i na drugoj, “našoj strani”. To su sada irački lažni kalifi i bestijalne ćuške ukusu zdravog svijeta islama. Riječju, to su sada njihovi partneri: pristalice nasilja i vjerolomstva koje je krajnje vrijeme zakonito onesposobiti. Jer podsjetimo: istina i laž, ljubav i sućut, moral i mir ne stanuju više u našem svijetu.
Argumentacija za to: Obraćajući se narodu nakon dolaska na čelo kalifa, Ebu Bekr, r.a., rekao je: “Ako budem dobro postupao, pomozite me, a ako skrenem, ispravite me.” I Omer, r.a., kada je došao na vlast, nazočnima je rekao: “Tko me vidi da krivo postupam, neka me ispravi.” Jedan od prisutnih mu reče: “Tako mi Allaha, ako kod tebe vidimo pogrešku, ispravit ćemo je našim sabljama.” Omer, r.a., na to reče: “Hvala Allahu, Koji je u Muhammedovu ummetu dao one koji će Omera popraviti sabljom.”
Pametnome dovoljno! Uza srdačan selam,
dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb