Gospodaru moj, povećaj mi znanje Razgovarao: Ervin JAHIĆ

Nakon Nermina ef. Botonjića i Mirze ef. Mešića, safovi Islamske zajednice u Hrvatskoj ojačani su još jednim magistrom znanosti, glavnim imamom zagrebačkim, kurra hafizom Azizom ef. Alilijem. Dodamo li tome da na čelu Mešihata sjedi doktor znanosti, muftija Aziz ef. Hasanović – malo je reći da vjerujemo da je Islamska zajednica u Hrvatskoj na dobrom putu da još više zbije svoje redove i osigura čujnost i utjecaj u hrvatskom društvu i javnom životu uopće.

Bismillah! Poštovani i dragi kurra hafize, povod za ovaj razgovor uspješna je obrana vašeg magistarskog rada na sarajevskom Fakultetu islamskih nauka. Da bude hajr, ako Bog da, i od srca vam čestitam! Vaš uspjeh držim uspjehom našega džemata. No, prije razgovora o temi vašega istraživanja, predlažem da se vremeplovom otputimo u doba vašeg djetinjstva i mladalaštva. Rođeni ste u Lipkovu, u Makedoniji, sedmo ste dijete Bajrama i Hadžere. Jedna od vaših pet sestara također je hafiza, čuvarica Kur'ana. Netko mi reče da je vaš rodni kraj „rasadište“ hafiza. Za mene kao laika zaista je impresivno znati cio Kur'an napamet. Još u doba dječaštva „savladali“ ste to „gradivo“. Recite mi nešto o metodi stjecanja te vještine, o porijeklu vašeg interesa, o obiteljskoj tradiciji. Dok su drugi dječaci stjecali nogometne vještine i „ganjali loptu“, vi ste bili „čudo od djeteta” ili je to išlo „pod ruku“, jedno s drugim?

Vjerujem da svaki čovjek ima poseban odnos spram svog djetinjstva. Već pri samoj pomisli na taj period života obuzima me sjeta i posebno uzbuđenje. Imajući sreću da rastem u takvoj sredini, bilo je gotovo prirodno da netko iz moje porodice počne učiti hifz. Kako je kod mene već u prvim školskim danima uočena sklonost ka brzom memoriranju, bio sam ”odabran” da pohađam mekteb kod hafiza Refika Ajetija, koji je tajno, u svojoj kući, učio i preslušavao buduće hafize, jer je mekteb bio zabranjen. Upravo zahvaljujući njegovoj iznimnoj požrtvovnosti, ali i roditeljskoj podršci i ustrajnosti, uspio sam, već u desetoj godini, naučiti Kur'an napamet. U prilog tome govori i činjenica da je muhafiz, iako slijep, nerijetko znao doći k mojima u posjet da me presluša. To bi bilo onda kada bih, kao i sva druga djeca, radije igrao nogomet ili se kupao u rijeci ili na jezeru, nego učio. Najteži posao koji bi me, kao “zaštićeno dijete”, mogao dopasti bilo bi čuvanje lubenica. A priznat ćete, to i nije tako težak zadatak. Ne bih rekao da sam bio čudo od djeteta; imao sam iste želje i snove kao i svi moji vršnjaci: podjednako sam nastojao “pobjeći” od obaveza i odgovornosti kao što to čine sva djeca ako im se stalno ne pomaže u razumijevanju prioriteta i ako ih se uvijek iznova ne podsjeća na važnost onoga što rade. Ponavljam, tu je svakako najvažnija uloga bila u požrtvovnosti mojih roditelja, braće  i sestara koji su mi pomagali i poticali me te u blizini mojeg muhafiza i njegovoj stalnoj usmjerenosti na moj napredak. Stoga uvijek ističem kako je velika blagodat što u Zagrebu imamo ovako uređen Islamski centar, alime i muallime koji su djeci na raspolaganju, da ih slobodno, bez straha i ustručavanja, poučavaju u najljepšem mogućem ambijentu. Pitanje je samo koliko nam je stalo djeci ponuditi ono najvažnije, a to je odgoj i obrazovanje u vjeri i kroz vjeru, a koliko smo, nažalost, zbog sredine u kojoj živimo, prisiljeni slijediti nametnute sustave vrijednosti prema kojima mnoge stvari radimo polovično.

U obiteljskom ozračju rodnoga Lipkova

Upisujete Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Preskačete skopsku medresu, premda vam je bliža?

Isa-begova medresa u Skopju je otvorena nakon mog odlaska u Sarajevo, no istina, i da nije bilo tako, ne sumnjam da bi izbor ponovno pao na Gazijinu medresu. Naime, sve ramazane od svoje desete godine provodim u Sarajevu, a za tih boravaka, smješten sam bio upravo u Medresi. Upoznavanje medresanskog ambijenta, te brojnih dragih ljudi, doprinose odluci mojeg rahmetli oca da me na odgoj i obrazovanje povjeri baš toj školi. Istina, moj djed, a kasnije i otac, su, od davne 1938.., kada su zajedno obavili hadž, njegovali prijateljstvo s članovima sarajevskih porodica Muhasilović, Pašić  i Skaka, što je također djelovalo na odluku da se školujem daleko od doma. Oni bi nerijetko dolazili u naš kraj, a rezultat tog prijateljstva bio je i odlazak mog muhafiza Refik ef. Ajetija, šezdesetih godina prošlog stoljeća, za učača mukabela u Sarajevo, a kasnije i njegovog sina hafiza Bajrama, koji također upisuje i završava GHB medresu, što i meni, konačno, biva presudnim za upis u tu najstariju odgojno-obrazovnu ustanovu na Balkanu.

U obrani Bosne i Hercegovine

Rat provodite u Sarajevu, jedno ste vrijeme i imam Gazi Husrev-begove džamije, a 1993. dolazite u Zagreb na mjesto imama, hatiba i muallima Zagrebačke džamije. Što je presudilo da se otputite u Zagreb? Odluka sarajevskog poslodavca ili zagrebački poziv?

U to vrijeme bilo je najvažnije doprinijeti odbrani Bosne i Hercegovine. S počecima agresije i granatiranjem Sarajeva prirodnim biva organiziranje imama i softi, a među njima i nas četvorice hafiza (Ensara Ćutahije, Esada Čančara, Izudina Džake i mene), i stavljanje na raspolaganje obrambenim snagama naše zemlje. Znali smo da nam je to vjerska obaveza. Kako smo mogli očekivati da nas ljudi i džematlije, čiji smo imami bili, ozbiljno shvaćaju ako ne radimo ono na što smo njih poticali. A to je da spremno, unatoč strahu i brizi, svatko na svoj način doprinosi obrani grada i domovine. Vrlo brzo su do nas počele pristizati vijesti o ubojstvima i patnjama naših kolega širom BiH, pa nije bilo dvojbe koji je najbolji način borbe protiv dušmana. Iako je Sarajevo u okruženju bilo 1335 dana, bez oružja za obranu, formiranjem brojnih dobrovoljnih brigada i jedinica, a među njima i vojne jedinice El-Fatih koja je sudjelovala u brojnim bitkama za grad,  u koju su se uglavnom uključivali hafizi, imami i softe, Sarajevo, hvala dragom Bogu, nije palo, postavši tako simbolom herojstva branitelja i prkosa svojih žitelja. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore a još više svoje heroje. Nešto kasnije, nakon formiranja obrambenih linija grada, u zimu 1993., preko aerodromske piste napuštam Sarajevo kako bih po prvi put u svijetu predstavljao samostalnu državu BiH, na nekom internacionalnom natjecanju učača Kur'ana. To je prvo bila Malezija, na tadašnjem 33. Natjecanju, a kasnije i Iran, Egipat, Turska...

Jedna od kasnijih fotografija iz Malezije, kad je ef. Alili osvojio 4. mjesto među najboljim učačima Kur'ana u svijetu

Svima nam je poznato koliko je pomoći narodu Bosne i Hercegovine pružala vlada Malezije, tadašnji premijer i malezijski narod. Bilo je jako važno da netko iz Bosne i Hercegovine na najbolji način predstavi naše muslimane tamošnjem stanovništvu kojem je njegovanje tradicije učenja i proučavanja Kur'ana sastavni dio kulture. Bilo je važno poslati im poruku da pomažu narod koji ima sličan odnos prema Božjoj objavi. Imajući u vidu da to natjecanje uživo prenose nacionalne kuće Malezije, Indonezije i Singapura, odnosno da prijenos prati više stotina  milijuna gledatelja, samo možemo naslućivati kakve je razmjere imalo pojavljivanje učača iz Bosne i Hercegovine, odakle su mjesecima stizale vijesti o najstrašnijim zločinima i patnjama. Kako se približavao ramazan, na inicijativu Islamske zajednice, a uz koordinaciju ambasade Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, odlazim u Australiju kako bih susreo i upoznao naš narod u džematima, a u kojima su se već nalazile i brojne izbjeglice. Tada sam prikupio i značajna sredstva za pomoć narodu BiH koja sam predao službama bosanskohercegovačke ambasade u Zagrebu. Kako se zbog nesretnih sukoba prouzročenih od HVO-a nisam mogao vratiti u Sarajevo, počinjem raditi kao profesor kiraeta u medresi „Dr. Ahmed Smaljović“, a tek kasnije, nakon ženidbe s muallimom Lamijom, oboje se prijavljujemo na objavljeni natječaj i od 1. veljače 1995. počinjemo raditi u MIZ-u Zagreb.

Obitelj kurra hafiza: supruga Lamija-hanuma i djeca - Ali, Amina i Ahmed. Njima se prošle godine, baš pred Ramazan, pridružilo i četvrto dijete, sin - Kerim      

Molio bih vas da skicozno pokušate usporediti stanje i odnose u Islamskoj zajednici ondašnjeg vremena s današnjim stanjem.

Jasno je da je nakon raspada Jugoslavije svaka vjerska zajednica uredila svoje odnose na način kako je znala i umjela, i kako je bilo moguće, pa tako i naša. Kada govorimo o IZ-u u Hrvatskoj, tu je nemjerljiv doprinos muftije Ševke ef. Omerbašića koji je, unatoč turbulentnim vremenima, uspio očuvati cjelovitost i jedinstvo IZ-a. Svaka Islamska zajednica svoj integritet temelji na međuljudskom povjerenju i uvažavanju, hrabri džematlije da ustraju na putu dobrote, pravednosti, radinosti i odvažnosti. Islamska znanstveno-prosvjetna aktivnost u Islamskoj zajednici predstavlja osnovne oblike njene djelatnosti. U tom smislu nema razlike u djelovanju Zajednice prije i poslije. Doista, pamtim ta ranija vremena kao vremena u kojima se puno činilo i ulagalo u obrazovanje i prosvjećenje kako imama, tako i džemata. Tada su pokrenuti već kultni časopisi poput Preporoda, Glasnika, Islamske misli i dr. Po meni, dok god Zajednica djeluje po onome što je njezina osnovna misija – a to je učenje, podučavanje, odgoj i obrazovanje, i to kroz hutbe kao opći govor vjerujućem narodu, kao temeljni medij formiranja Islamske zajednice ali i kao važan medij odnosa Zajednice prema široj društvenoj javnosti, te kroz vjeronauk i nastojanje da svaki džematlija bude i ostane zadovoljnim članom svoje Zajednice – nema velike promjene. Ako bih ipak trebao istaknuti neke razlike koje uočavam, onda je to, po mom mišljenju, manjak dosljednosti. Danas, naime, imamo puno obrazovanih, ali znatno manje odgojenih ljudi; nikada se nije pisalo i tiskalo više knjiga, a manje čitalo i djelovalo po pročitanom. Imamo sve više onih koji stječu formalno obrazovanje, a koji svoje „rupe u obrazovanju“ tako lako okreću u svoju korist, prodajući se za vrsne retoričare i govornike, bez imalo obraza i poštovanja prema ljudima. Tako je u svim segmentima našeg društva, a nažalost, ni Islamska zajednica nije imuna na takve pojave. Poslovna i životna sposobnost Zajednice uvjetovana je stručnim sposobnostima i smišljenim vještinama imama. Stalni je zadatak imama dopunjavati znanje i razvijati vještinu dosljedno kur'anskom načelu: „Ve kul rabbi zidni ilma“ (Gospodaru moj, povećaj mi znanje), a danas se, čini mi se, više nego ikad, zanemaruje ovaj kur'anski princip.

Nositelj 10 kiraeta

Na mekkanskom Institutu Erkam bin Erkam u Harem-i-Šerifu studirali ste svih deset kiraeta, stekavši idžazetnamu. Pojasnite mi što to znači. Koji su kiraeti imanentni muslimanima na Balkanu, odnosno islamskoj praksi Albanaca i Bošnjaka? Zanima me, naime, što je, zapravo, kiraetska tradicija naših prostora?

One koji nauče Kur'an napamet nazivamo hafizima, to jest čuvarima Kur'ana. Međutim, i među hafizima ima razlika u nekoliko stupnjeva učenja. Prvi je stupanj Hafizu-l- Kur'an, a tim se imenom želi naglasiti da je učač toliko dobro naučio Kur'an da je pred stručnom komisijom položio ispit. Taj ispit traje od tri do deset dana budući da je onome tko svlada Kur'an napamet potrebno toliko vremena da, kao početnik, pokaže svoje znanje. Hafiz kao početnik nije u stanju izučiti odjednom cijeli Kur'an napamet. On zna Kur'an, ali se najprije mora pripremiti za učenje pojedinih džuzova. Drugi je stupanj Kavijj hafiz. Riječ  kavijj ima nekoliko značenja koja se uglavnom odnose na Allaha, dž.š. Kad se za učača Kur'ana kaže da je kavijj, onda je to u značenju da je jak hafiz. Jak u smislu znanja, jer kavijj hafiz može bez greške učiti Kur'an napamet u određenim dijelovima, npr. nekoliko džuzova uzastopice. Taj stupanj hafiza znači da hafiz neprekidno održava i usavršava svoje znanje učenje Kur'ana. Treći je stupanj  Mutkin hafiz. Mutkin znači savršen, točan, izvrstan, onaj koji vlada materijom (uz primjenjivanje tedžvidskih pravila zna svaki vakf-ibtida, odnosno stajanje i početak učenja. Mutkin hafiz pokazuje još veću preciznost u učenju, on može u jednom danu proučiti napamet cijeli Kur'an. Mutkin hafiz uvijek mora biti spreman na način da mu vi odredite zadatak tako da navedete jedan ajet iz bilo kojeg dijela Kur'ana, a on mora bez razmišljanja nastaviti tamo gdje ste vi stali. Možete ga ispitivati napreskokce i on će uvijek nastaviti učenje Kur'ana na mjestu koje odredi ispitivač. Ta prva tri stupnja hafiza uglavnom su nam poznati. Međutim, nije nam poznato da su među njima tolike razlike u znanju, pa bi uvijek valjalo reći o kojem je hafizu riječ da biste znali što od njega možete očekivati. Dalje stupnjevanje je savršeno poznavanje Kur'ana i njegovih značenja. Tako bi četvrti stupanj mogao značiti kao profesura u znanosti, a peti stupanj bi, u komparaciji sa znanstvenim stupnjevanjem, značio zvanje akademika. Za četvrti stupanj hafiza – Mudžaz hafiz dodjeljuje se idžazetnama (diploma) kojim se dokazuje da je učač od svoga učitelja naučio učiti Kur'an u istom obliku koji je prenošen od njegova učitelja sve do Muhammeda, s.a.w.s. Mudžaz je istodobno i hafiz koji ima pravo i obvezu usmeno prenositi  sened – lanac učenja Kur'ana od Muhammeda, a.s., na druge. Osim što zna Kur'an napamet,  Mudžaz  hafiz ima odobrenje da napiše Kur'an u njegovu prvom obliku, što znači u obliku kakav je prvotno sakupljen za vrijeme h. Osmana. Kurra hafiz je najveći stupanj poznavanja Nass-a  (teksta) Kur'ana, a označava onoga koji zna sve ono što znaju sva četiri stupnja hafiza uz znanje svih deset priznatih mutevatir kiraeta. U arapskom jeziku riječ kurra predstavlja množinu od rijeci kari', što, u ovome kontekstu, znači učač više kiraeta Kur'ana. Kad se u islamskoj literaturi na arapskom jeziku želi ukazati na osobu koja vješto, lijepo, tečno i posebice ispravno uči Kur'an na različitim kiraetima, onda se kaže da je bio kod kurra, tj. stručnjaka za učenje Kur'ana. Otuda se taj izraz upotrebljava u našoj tradiciji za hafize koji poznaju sedam kiraeta, plus tri, dakle svih deset mutevatir kiraeta.

Hafiz Aziz efendija Alili rado je viđen na svim mjesti-ma na kojima se uči Kur'an i predstavlja islam. Njego-vo majstorstvo učenja Kur'ana donijelo mu je slavu i u Europi, tako da je nastupao i u glasovitoj Bečkoj Gros-ser Musikverein Goldener Saal (na slici), gdje je u po-vodu 140. obljetnice nenadmašnog valcera Na lijepom plavom Dunavu, nastupao u sklopu koncerta posveće-nog obnovi Narodne biblioteke u Sarajevu i svojom učenjem oduševio probranu bečku glazbenu publiku.

Hvala Bogu, imao sam sreću da osim obrazovanja na Institutu za Kiraete u Haremi-šerifu kod Abduddaima Abdussetira, porijeklom Marokanca, znanje stječem i kod dr. Ejmena Rušdi Suweida u Džeddi. Šejh Ejmen je porijeklom iz Damaska, a predsjednik je Upravnog odbora Svjetske organizacije za hifz i zasigurno jedan od najboljih stručnjaka za tu kur'ansku oblast.

Od sedam mutevatir (potpuno vjerodostojnih) verzija učenja Kur’ana, u svijetu se praktično primjenjuju samo četiri verzije. Većina muslimana u svijetu, među kojima su i muslimani naših krajeva, uče Kur’an prema verziji imama Asima i predaji njegova učenika i ravije (prenositelja) Hafsa. U jednom dijelu Sjeverne Afrike muslimani slijede kiraet (verziju) imama Nafia El-Medenija i rivajet njegovih učenika Kaluna i Verša. U pojedinim dijelovima Sudana i Jemena, Kur’an se uči po Ebu Amrovoj verziji koju prenosi Ed-Duri.

 Primanje Idžazatname kurra hafiza

Ilahija jača od strijela mušrika

Osim što ste godinama u svjetskom vrhu učača Kur'ana, zasigurno ste na našim prostorima najprepoznatljiviji kao interpretator ilahija, snimivši desetak CD-a – što sa zborom Gazi Husrev-begove medrese, što samostalno. Što je vama ilahija, a što je ona u formalno-teološkom smislu? Rado ću vam javno posvjedočiti da mi mnoge ilahije, ponajprije u vašoj interpretaciji, bezmalo u pravilu iznuđuju suzu i „proizvode“ posebnu vrst hala, duhovnoga stanja koje budi iz nemara. Je li i ilahija ibadet? Osobito u svjetlu nekih novovjekih, prilično nakaradnih tumačenja, koji joj pokušavaju odreći vrijednost, stigmatizirajući je kao navodnu novotariju.

Pristupajući ilahiji kao obliku interpretacije koja svojim tekstom i melosom čovjeka približava Uzvišenom Bogu i Poslaniku, pomažući mu da se uz Kur'an, kao glavni i najbolji izvor Istine, napaja s vrela znanja i ljubavi, možemo reći da su one jedna vrsta ibadeta. Ilahije osvježavaju mu'minske duše, a mi ih,  nažalost,  mnogo više slušamo nego što razmišljamo kako su nastajale, za koga su vezane i koja su njihova duboka značenja i simbolike. Jer svaka ilahija nosi skriveno značenje čovjekova povratka Izvoru; one su ljubavne pjesme posvećene Voljenom. Daleko bi nas odvelo spominjanje brojnih velikih pjesnika poput Rumija, Mejlija i dr., pa ću samo spomenuti primjer Hasana ibn Sabita, mušričkog pjesnika koji je pjevao u čast svoje voljene, a kada je susreo i zavolio Poslanika, njemu u čast počinje pisati čuvene pohvalnice. Kada je jednom prilikom Poslanik prolazio kroz mušričko selo, a stanovnici ga počeli napadati, Hasan odmah napisa jednu od svojih velikih pohvalnica, tzv. medhiju, nakon čega je Poslanik rekao svoju glasovitu rečenicu: “Pjevaj Hasane, s tobom je Džibril, ove tvoje pjesme pohvalnice jače su od jata strijela mušrika“. Naše ilahije još uvijek žive u getu, odnosno samo u vjerskim krugovima, a o njima bi se trebali brinuti kao o najvećim dragocjenostima! U našoj književnoj javnosti još nitko nije napisao ozbiljan književni prikaz o ilahijama i kasidama, koje su, uz tarihe, mevlude i sevdalinke, najljepši dio duše muslimana. Nažalost, ako se ne budemo brinuli o njima kao o našem najljepšem izrazu, te predivne pobožne pjesme mogu postati kafanske pjesme, mogu se komercijalizirati i time izgubiti svoju ljepotu. Ono što kao jedan od interpretatora ilahija i kasida mogu bez imalo sumnje posvjedočiti jest to da ilahija sigurno može toliko djelovati na čovjeka da promijeni čitavo njegovo biće. Imam puno informacija o velikom utjecaju i bereketu ilahija koje su doprinijele tome da učenici upisuju medrese, islamske fakultete, da se dođe tobe i sl. S radošću, a, vjerujem, na opće zadovoljstvo, mogu najaviti skorašnji izlazak dva albuma ilahija, na bosanskom i albanskom jeziku. Uglavnom je riječ o ilahijama dr. Džemaludina Latića, ali i nekim starim arapskim ilahijama.

Vaša magistarska radnja "Kur'anska melodioznost i njene refeksije na kulturnu baštinu Bošnjaka" gotovo se nema s čime odmjeriti, budući da je o toj temi napisano zbunjujuće malo unutar islamske znanstvene misli. Molio bih da izdvojite nekoliko ključnih teza vašeg istraživanja. Primjerice, radijaciju kur’anske melodije na sevdalinku ili neke pučke pjesmovne obrazce.

Davna slika, efendija Aziz Alili sveukupni pobjednik na natjecanju učača Kur'ana 1989. godine

Vodeći računa o emocionalnosti ljudske duše pobuđene muzikom, interpretiranje Kur'ana nije propisano kao običan govor, nego se, štoviše, zahtijeva učenje Kur'ana „melodikom jasne dikcije“ (Ve rettilil-Kur'ane tertȋlá). Interpretiran tokom 14 stoljeća u islamskom svijetu, Kur'an nije kod vjernika izazvao zasićenost; prije bi se moglo reći da je, kroz njegovanje ponavljanja interpretacije, ljubav prema njemu rasla iz dana u dan, a utjecaj na kulturu postajao sve intenzivniji. Prisjećajući se svoga djetinjstva, doba kad bi me otac vodio u džamiju, prisjećam se i izrazito jakih emocija i dojmova koje bi na mene ostavljao lijepi, melodični i zvonki glas imama. To je toliko djelovalo na mene da sam još u djetinjstvu počeo učiti Kur'an napamet. Tako su seoski imam, potom poznati sarajevski hafizi te, naposljetku, i najveći svjetski učači, čije sam ploče i kasete sakupljao i slušao, sigurno djelovali na oblikovanje moga emocionalnog sazrijevanja uz Časni Kur’an, ali i na moj doživljaj kur’anske melodike kao nečeg savršenog i izvanvremenskog! Svjestan činjenice da je riječ o kur'anskoj znanosti koja se njegovala tokom cijele povijesti islama, još od znamenitog filozofa Al-Kindija preko Abdulkādira Merāgija (1350.-1435.), koji je sistematizirao mekāme, pa do Safjuddīna Urmewija, koji je još u 12. stoljeću napisao  knjigu o defovima i dr., nisam se mogao oduprijeti dojmu da sam i ja jedan od onih koji bi mogli, štoviše i morali, učiniti mnogo više na razvijanju svijesti o potrebi boljeg poznavanja kur'anske melodike, ali i njezinom utjecaju na umjetnički izričaj kroz ilahiju, ezan, salavat, mevlud i sevdalinku u kulturi naših  muslimana. Sam rad sam podijelio u deset poglavlja. U prvom, uvodnom poglavlju, koje se dijeli na metodološki i teorijski okvir, iznesene su osnovne ideje – vodilje, navedeni argumenti o važnosti lijepog i estetskog u islamu itd., nakon čega dajem pojmovno određenje osnovnog termina ovog rada: mekama, u arapsko-islamskim i europskim izvorima. U drugom poglavlju pod naslovom  Osnovna teorija muzike i muzika kroz povijest istražujem umijeće učenja Kur'ana kao dio povijesti muzike i to umijeće povezujem s osnovnom teorijom muzike. Treće poglavlje nosi naslov Muzika prije i u počecima islama,  a u njemu donosim rasprave o arapskoj i perzijskoj muzici, tradicionalnoj iranskoj muzici, muzici Ihvanu's-safa, muzici u doba Abasija, muzici u Osmanskom Carstvu te o Istanbulu kao središtu muzičke kulture. Iz samih podnaslova četvrtog poglavlja Uvjeti i pravila ponašanja prilikom učenja Kur'ana vidljivo je da poznavanje tedžvidskih pravila, razmišljanje tokom učenja Kur'ana, podešavanje glasa smislu ajeta, razgovijetno učenje te adabi u učenju – prethodi primjenjivanju mekama pri učenju Kur'ana. Peto poglavlje nosi naslov Kur'an i Hadis o lijepom učenju Kur'ana. Šesto i sedmo poglavlje je suštinsko u mom radu. U njemu, naime, donosim pregled, definicije i, uvjetno rečeno, raspravu o osnovnim vrstama mekama, npr. bejati, rast, nehawend, hidžaz, sika, saba, adžem, kao i podmekama. U sedmom poglavlju iznosim svoja zapažanja o utjecaju kur'anskih mekama na muzičku baštinu Bošnjaka nastojeći pokazati, naravno analizirajući melodioznost Kur'ana, koliko je imala utjecaja na mevlude, salavate, ezane, tekbire, zikrove, salle, tevhide, munadžate, te u konačnici i na sevdalinke. Donosim i primjere koji se mekāmi najviše primjenjuju u sevdalinci. Jedan od glavnih  zadataka  moga rada propitivanje je kako to da je, s jedne strane, u našim krajevima prisutno njegovanje ljubavi prema melodioznosti Kur'ana i lijepom mekamu, dok, s druge strane, proučavajući literaturu na tu temu, ne naiđoh na posebna djela koja se bave pitanjem mekama i melodioznosti Kur'ana. Osim spomenutih teza, pri izradi ovog rada, sebi sam zadao određene ciljeve: da moj rad imame, muallime i interpretatore Kur’ana (kārije) potakne da se ozbiljnije pozabave savladavanjem, ali i izučavanjem ove nauke; da se steknu temeljna znanja o utjecaju kur’anske melodike, odnosno mekāma na umjetnički izričaj kroz ilahiju, mevlud i sevdalinku u kulturi Bošnjaka; da se pomogne pri uočavanju i razumijevanju kur’anske melodike, mekāma i njihovog mjesta u općoj religijskoj problematici, ali i njihovom izrazitom utjecaju na razvijanje vjerske svijesti.

S obrane magisterija, član ispitne komisije, prof. dr. sc. Džemaludin Latić čita obrazloženje Kurra hafizove magistarske radnje

Temeljna hipoteza koju sam postavio, i koja se proteže kroz cijeli rad, studiozno je obraditi i obrazložiti utjecaj kur'anske melodike na razvoj muzičkog folklora bošnjačkoga naroda i muzike uopće. A taj utjecaj je morao postojati i biti jak, uočljiv i prepoznatljiv, jer će islamska muzika, nakon svog punog procvata, stoljećima snažno utjecati na razvoj europskog, kasnije univerzalnog muzičkog izraza. Takvu snagu, takvu prihvaćenost i trajnost može zahvaliti samo usvojenoj kur'anskoj melodičkoj komponenti budući da će joj upravo ta sastavnica omogućiti da, posredno ili neposredno, utječe na teoretske i praktične sadržaje univerzalne muzike. Opća domišljanja koja sam postavio pri izradi ove studije su: studioznom obradom i naučnim pristupom pokušati dokazati postojanje utjecaja melodioznosti Kur'ana i njezine refleksije na kulturnu baštinu Bošnjaka; pokušati dokazati postojanje jakog utjecaja melodioznosti Kur'ana na razvoj bosanskog, kasnije univerzalnog muzičkog izričaja (ezani, salavati, ilahije, mevludi, sevdalinke i sl.) te pokušati dokazati da usvajanje znanja o mekāmima i njihova primjena ne ostavlja nikoga ravnodušnim, te da kod slušatelja takvog interpretiranja kur’anskoga teksta ostavlja neizbrisiv trag i djeluje na emocionalno i duhovno sazrijevanja vjernika.

Iako sam hafiz i svršenik Fakulteta islamskih nauka na kojemu sam uz stjecanje formalnog obrazovanja imao priliku učiti od najboljih, najelokventnijih i najpriznatijih alima naših krajeva, te iako sam usavršavanju kur'anske interpretacije posvetio čitav dosadašnji život, nastojeći zadovoljiti sve zakonitosti tedžvida, produbljivanje ove oblasti i za mene je bio izazov jer sam se iznova susretao s mnoštvom novih informacija. Upravo zbog toga i sam držim da će ovaj rad dati skroman doprinos kur'anskoj znanosti.

Detalj s uspješne obrane magisterija kurra hafiza Aziza ef. Alilija

Utjecaj Kur’ana na razvoj glazbe

Vaš rad, rekoste, tematizira i nasljeđe mevluda, salavata, ezana, tekbira, zikrova... u bošnjačkoj tradiciji. Zanima me, koliko su, po vašem saznanju, ti tradicionalni oblici mijenjani u praksi i koji su to kur'anski mekami imali presudni utjecaj na njih? Uostalom, što vam se čini, nakon što ste se bavili teorijom i praksom glazbe uopće, koji je utjecaj kur'anske interpretacije na poimanje glazbe u užem smislu u Bošnjaka?

Brojni efendijini prijatelji skupili su se u dvorane Islamskog fakulteta u Sarajeva za uspješne obrane magisterija Kurra hafiza

Kur'an se uči na sedam poznatih odnosno glavnih mekāma, a svaki od njih je zasebna priča koju sam u svom magistarskom radu pokušao ispričati. Jer spoj kur'anskih mekāma s jezikom muzike daje upravo onu neograničenost u općem razumijevanju Božje riječi, kao što daje razumljivost i muzici jer je ona razumljiva među svim ljudima. Iako nas je Allah Milostivi stvorio različitima da bismo se bolje upoznali, dao nam je i mnoge sličnosti. Na nama je da ih uočimo i njegujemo. Ibn Rušd opisuje već u 12. stoljeću Sevillu kao muzičko središte Andaluzije. Cordoba je bila književno, a Sevilla muzičko središte tadašnje Europe. Poznato je da su Turci već od 14. Stoljeća, u sastavu janjičara, držali orkestre, mehtere, koji su bili sastavni dijelovi ondašnjeg pješaštva. Oni su u bitkama svojom svirkom davali ritam borbi. Ta je muzika bila poznata Europi već u 18. stoljeću i mnogi su je prihvatili. Ponajprije europske vojne kapele, a poslije se ta muzika našla i u djelima najvećih skladatelja kao što su Mozart (znameniti rondo „A la Turca“, 1778.; Otmica iz Saraja“, 1782.), Jospeph Haydn („Vojna simfonija“ iz 1794.), Ludwig van Beethoven koji se poprilično služio turskim načinom sviranja i komponiranja, naročito u marševima, a posebno je taj utjecaj očit u glasovitoj „Devetoj simfoniji“ iz 1824. Muzički stručnjaci slažu se da su ti europski kompozitori, ali i Rameau, Rossini, Spohr ili pak von Glück (čak u dvije opere) našli inspriraciju u neupitnoj egzotici janjičarske muzike. Znalo se događati da su građani i branitelji Beča, za turskoga osvajanja, izlazili na zidine i slušali koncerte janjičarske muzike.

S tim u vezi, valja još reći da su Europljani u svoje orkestre uveli i takozvane „turske odjele“, to jest udaraljke, a taj se naziv zadržao i do današnjih dana. Iz takve se muzike, čini mi se, najviše pod utjecajem učenja Kur'ana, i u nas razvila posebna muzička forma koju smo nazvali sevdalinka. Kao što sam i sâm kao dječak bio opijen melodioznošću Kur'ana, tako su i brojni bezimeni autori ilahija, kasida, a poslije i sevdalinki, negdje duboko u sebi, vjerojatno i nesvjesno, nosili melodioznost kur'anskih ajeta u raznim mekamima. Ta nam se melodija naprosto usadi u pamćenje, a onda iziđe iz nas u nekom radosnom ili bilo kojem drugom raspoloženju u kojem se nađemo, kad ne znamo kako da se izrazimo, pa nas onda ponesu ti nesvjesno zapamćeni melodiozni kur'anski ajeti i stvaramo na tu melodiju mekāma neke svoje riječi koje izražavaju naše raspoloženje. Ako znamo koliko učenje Kur'ana utječe na ljudsko srce, jer u njemu pobuđuje sve one pozitivne energije koje nam Svemoćni Allah, dž.š., prenosi putem Božjega Poslanika, onda nam postaje jasno da se, iz tog glasa Kur'ana, počela razvijati i neka druga muzika.

Naročito mi je bilo zanimljivo čitati pasaže o povijesti islamske glazbe gdje uspijevate fenomenološki kontekstualizirati neke autohtone izraze i njihova „došaptavanja“ s glazbom zapadnog kulturno-povijesnog kruga. Ipak, za dominantan doživljaj glazbe u tradiciji islamskih naroda, može li se tako zaključiti, presudan je osjećaj slušanja različitih kur'anskih interpretacija. Čime stoga objasniti da je dosadašnje, naprimjer, teorijsko tumačenje sevdalinke u našoj literaturi posve zakinuto za ozbiljniji analizu utjecaja islamske provenijencije?

Ovaj odnos Kur'ana i handasatu sawta – muzičke vještine u muslimanskih naroda – naučno su, koliko mi je poznato, najbolje eksplicirali Isma'il R. al Faruqi i Lois Lamya' al Faruqi u svome djelu The Cultural Atlas of Islam, u kome, između ostalog, stoji da je sâm Kur'an poslužio kao model za ostale estetske izraze, te je, na isti način, priskrbio pronalaženje suštine za estetsku manifestaciju u muzičkom (vokalnom) umijeću. Tome u prilog možda ide primjer koji navodi kompozitor Jovica Petković koji je lijepo objasnio da je nemoguća misija stvoriti sevdalinku na temeljima neke druge muzike osim iz one iz koje ta muzika vuče korijene. Dakle, kad raspravljamo o sevdalinkama, kao i o ilahijama i kasidama, onda se sa sigurnošću može reći da je njihov izvor u učenju Kur'ana, što sam potkrijepio primjerima u svom radu. Ako slušate glas učenja ezana onako kako ga je čuo Jovica Petković, normalno je da vas ta melodičnost navede da iz vaše svijesti odjednom iznikne nešto čega niste bili svjesni, recimo dok ste pisali stihove. Ti su stihovi početak glazbenosti. Oni su sami po sebi muzika. A onda ti stihovi poprimaju određenu melodiju – upravo onu, koja vam se probuđena iz svijesti, vratila u nekom novom obliku. S vremenom je u našim krajevima, posebno među stanovništvom koje je prihvatilo islam, nastajao novi oblik muzike koji se rađa iz duhovne muzike. Budući da je crkvena glazba onoga vremena bila ograničena odredbama vrhovnoga svećenika u svojoj jednostavnosti, sputanosti i neizrecivosti, normalno je da se u ljudskoj svijesti počeo razvijati osjećaj nekoga drugog ritma i neke druge muzike. A Kur'an upravo nudi i tu vrstu ljudskoga stvaralaštva. Kad učimo pojedine ajete sjetno, budući da im je sadržaj takav, onda ta kur'anska muzika postaje sinonim za raspoloženja tuge, odnosno radosti, straha, veselja itd. Tamo gdje je islam bio dominantan i muzika je poprimala islamske muzičke motive proizašle iz melodioznosti kur'anskih mekāma. Bio je dominantan u gradovima, pa se počela širiti među gradskim stanovništvom, najprije među muslimanima, a poslije i među gradskim katoličkim i pravoslavnim stanovništvom. Kada proučamo različite muzičke primjere, vidimo da je, s vremenom, nastajao neki poseban mekām koji smo uvjetno nazvali bosanskim mekāmom. Naravno, u nastanku te muzike pisane bosanskim mekāmom očito je da se pravi izvori svih velikih sevdalinki mogu naći u bilo kojem od sedam mekāma na kojima se Kur'an uči. Pritom valja voditi računa o sredini gdje je nastajala takva muzika. Ovdje se moramo složiti da je sevdalinka pjesma nastala u gradskim sredinama, među obrazovanijim dijelom stvaralaca – pjesnicima. Pjesnici, ti majstori riječi, znali su melodiji dati adekvatno, rekao bih, svečano pjesničko ruho. Jednako tako kao što su u ilahijama, slaveći Stvoritelja svih svjetova, znali pronaći riječi koje bi dostojno opisale i zahvalile se dobroti Allaha Jedinoga, ili, pak, u kasidama u kojima se slavilo Poslanika i njegove ashabe ili, pak, neke važne događaje u islamskoj povijesti. U radu sam nastojao samo djelomično dokazati tu moju teoriju. Primjeri koje sam odabrao, tumačeći ono što sam naučio od najboljih učača Kur'ana, nadam se, svjedoče koliko sam u pravu.

Sve sevdalinke kojima sam našao korijene u kur'anskim mekamima potvrđuju izvore svoje melodioznosti. Bez obzira na to koliko se ta muzika može plagirati, odnosno imitirati, ona uvijek ostaje samo plagijat, samo imitat, budući da se još ni jedno muzičko djelo ne može uspoređivati s muzikom Stvaratelja koju nam je milostivo poslao putem Muhammeda, a.s.  Ta melodioznost, ta ljepota Božje riječi, prati nas od same pojave islama. Upravo zato je Kur'an jedina knjiga na svijetu koja se uči napamet, koja se neprekidno uči i učit će se sve do svršetka vremena, baš onako kako sam pokušao pokazati i dokazati svojim radom.

Posve mi se čini prirodnim da vaše znanstveno bavljenje glazbenim elementima Kur'ana ne završava s ovim i da ćete, ako Bog da, nastaviti produbljivati svoja saznanja na temu interferencija „glazbe Kur'ana“ i etničke glazbene tradicije. Znate li već temu vaše buduće doktorske disertacije?

Bilo bi vrlo zanimljivo istražiti kakav i koliki utjecaj ima interpretacija Kur'ana na one koji prihvaćaju islam. S druge strane, zanimljivo bi se bilo osvrnuti na I'qau-l-Kur'an ili ritam Kur'ana, s jedne, i metriku Kur'ana i rimu, s druge strane, što ima veze s mojim prethodnim radom. Za mene, kao i za svakog drugog muslimana, najbitnije je ostati vjeran kur'anskom principu: „Ve kul rabbi zidni ilma“.

 Možda je najbolje ovaj razgovor završiti slikom snimljenoj na otvaranju Riječke džamije. Kad je svečanost završila, kad su se gosti razišli, susreli smo Kurra hafiza, sad već i magistra znanosti, u društvu s kolegom i prijateljem iz djetinjstva hafizom Bajramom Ajetijem, također magistrom znanosti, i dvojicom budućih hafiza – ako Dobri Bog dadne – Ahmedom Alilijem i Dževadom Zendelijem.