„Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21).

Ovaj ajet je veliki temelj za uzimanje Allahovog Poslanika, a.s., za uzor u njegovim izrekama, djelima i stanjima. Zato je Uzvišeni naredio ljudima da im Poslanik bude uzorom, i to na Dan ahzaba, u njegovu strpljenju, pozivanju drugih na strpljenje, te njegovu bdijenju, zalaganju i iščekivanju izlaza od njegovog Gospodara.

Neka je salavat i selam na njega stalno, sve do Sudnjeg dana. Stoga je Uzvišeni onima koji su pravili zabune i bili uznemireni na Dan ahzaba, rekao:  „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor“ (El-Ahzab, 21), odnosno upitao, „zašto se niste poveli za njim i uzeli za uzor njegove profinjene osobine?“

Poštovana braćo, Muhammed a.s., u hadisu veli:

„Kome Allah želi dobro da mu da razumije vjeru“.

U proteklih dvadeset godina muslimani ovih krajeva su se susreli s brojnim i različitim (novim) tumačenjima islama, islamske prakse, a samim tim i sa razumijevanjem suneta Božjeg poslanika a.s.  Pored našeg, rekao bih tradicionalnog razumijevanja i doživljaja Božjeg Poslanika, i ljubavi gajene prema njemu kroz našu tradiciju, mevlude, salavate i sl. početkom devedesetih se susrećemo s drukčijim učenjima, ideološkim tumačenjima i praksom koja se također poziva na slijeđenje sunneta Božjeg Poslanika i sl.

Ovo mnoštvo različitih pa i suprotnih učenja  reflektiralo se u praksi na mnoštvo novih sadržaja, praksi koje tradicionalno nisu bile prisutne u ovim krajevima. Primjera radi, muslimani postavljaju pitanja i pišu o privremenom braku tj. muta vezi koju danas dopuštaju samo šiitski učenjaci, zatim različite modele brakova, tajni, tranzitni, brak s nijetom razvoda te različite druge varijacije koje su se razvile kao „inovativni“ odgovor na brojne interese i želje s ciljem da se iste ušerijate.

Činjenica je da su neki aspekti prakse Božjeg poslanika prenaglašeni a drugi potpuno zanemareni, da se dio ili pojedini dijelovi Poslanikova sunneta nameću kao cjelina i sl., što u konačnici dovodi do neuravnoteženosti u životu i praksi i na taj način nam izmiču brojni aspekti i polja djelovanja Božjeg poslanika i njegovih ashaba.

Tako se najviše snage crpi i troši kako bi se dosegnulo jedino i isključivo pravilno izvršavanje određene radnje. Jako se puno brinu oko toga da li se prst desne ruke na šehadetu treba raditi na ovaj ili onaj način ili neka druga radnja. Kada analizirate te radnje ogromna većina njih spada u namaske mendube (pohvalno, preporučeno), što znači da nisu namaski farzovi a ni vadžibi, tj. obligacije različitog intenziteta. Slična je situacija s praksom oblačenja ili ponašanja u džamiji.

Postalo je društveno prihvatljivo da se u džamiju ulazi, pa čak i klanja u dugom šorcu. Za muškarca je propis da je minimum pokrivenosti od pasa preko bedara do nogu ispod koljena. Tako da se iz ova dva primjera dâ vidjeti da se na jednom insistira na minimumu dozvoljenog, a kod drugog na maksimumu svih pojedinosti. Ovakvo prakticiranje je proizvelo jednu karikaturalnu sliku koju možemo vidjeti u džamiji, slika čovjeka koji klanja u šorcu s bjelicom na glavi. Hanefijski pravnici idžtihadom kažu da je mekruh tj. pokuđeno klanjati zavrnutih rukava, jer je to, prema njima, pokazivanje oholosti prema Allahu kojem se pada na sedždu, a i suprotno je kur'anskom zahtjevu da se oblačimo najljepšom odjećom za namaz. U tom smislu nije čudo što naši stari nisu radi odgoja dopuštali da se sabah klanja u pidžami i sl., budući da time pokazuje da čovjek nije svjestan pred koga staje. Jer, ako su džamije Allahove kuće, njemu najdraže mjesta, kako se onda treba ponašati!!

Poslanik je nastojao još za svoga života uvesti muslimane u tadašnje tokove, da budu dio tih tokova, da participiraju, a ako mogu i da ih kreiraju. Nasuprot ove otvorenosti i komunikacije koju je uspostavljao Božji Poslanik stoji izolacija, samoizolacija, strah od drugog i zadovoljenje definiranja sebe samo i isključivo kroz vjerski identitet.

Poslanik je pokazao da se kroz uređen sustav puno efikasnije i bolje štite prava i vrijednosti, od bilo kojeg vaza, proglasa, saopćenja i sl. Određena vrijednost je kapitalizirana onda kada je ona normirana i društveno prepoznatljiva.

Božji poslanik, a. s., je posebno vodio računa o ljudima, ljudskim potencijalima i kapacitetima i razvijao te kapacitete kod ljudi, te su isti postajali društveni kapital.

Božji poslanik, a. s., nastojao je oko sebe okupiti ljude koji će moći ispuniti zadatke i adekvatno i kreativo reagirati na društvene izazove. Sagledavajući taj segment liderske osobine Božjeg poslanika, a. s., jedna od bitnih osobina islamskog vođe je davanje povjerenja, jer se samo davanjem ili ulaganjem povjerenja u vlastitu djecu, radnika i suradnika može očekivati da će oni u datoj situaciji odgovorno i inovatorski reagirati. Stoga nije bio problem ashabima da mu sugeriraju neka rješenja kad je riječ o vođenju države, vojske, administracije i sl. Veličina poslanika Muhammeda, a. s., i jest u tome što nije ashabe zaklanjao svojom veličinom, nego je od njih tražio da budu snažne jedinke i ličnosti. U svemu tome, Poslanik ih je poticao da budu bolji, da daju više i da se sami iskažu.

Zato, kad se osvrnemo na prvu generaciju ashaba, onda ostanemo zatečeni kako su se, na tragu sugestija, uputa Božjeg poslanika, a. s., za vrlo kratko vrijeme mentalno transformirali, odnosno, pogledamo li obrnuto, pad islamske civilizacije nastupio je kad je došlo do negativne promjene mentaliteta kasnijih generacija; nestalo je pokretačke i kreativne  energije i to bez obzira što su učili Kur'an i u praksi se pozivali na Sunnet Božjeg poslanika.

U hadisima se vidi snažan poticaj upućen vjernicima kako bi u svojoj sredini bili lučonoše nekog novog shvaćanja i društvenog zamaha. Vjerujem da bi stanje ummeta danas u ekonomskom, političkom, kulturnom i vjerskom smislu bilo kudikamo bolje da se ummet istinski znanjem i praksom potakne ovim hadisima.

Kada je Poslanik, a.s, navodio ashabe na promjene tražio je od njih da one budu rezultat njihova izbora, da budu formalne ali temeljno suštinske. Kad mu je došao čovjek koji je uz ramazan u tijeku posta imao bračni odnos sa suprugom, a nije mogao izvršiti niti jednu zakonom predviđenu radnju na ime isprike, Poslanik mu je dao zdjelu hurmi da ih podijeli kao sadaku radi isprike, a ovaj je opet, tražio od Poslanika da te hurme podijeli svojim ukućanima jer su bili siromašni, a što mu je Poslanik odobrio. Poslanik ga nije grdio, zato jer je on odgajao ljude, a ne imitatore, licemjere ili pak glumce.

Prepoznatljiva karakteristika Božjeg Poslanika je principijelnost u radu i ukupnom životu. Njegova uputa: „Reci istinu pa makar ona bila gorka“, čini se nedostižnom u vremenu kada je sama riječ devalvirana pa se više i ne uzima za ozbiljno.

Nitko ne ostaje ravnodušnim nad principijelnim radom i odnosom, jer biti principijelan znači podnositi vrlo težak teret.

Pogledajmo u njegovu riječniku, koliko je puta upotrijebio riječ: ahmak, idiot, budala, za drugoga kazao da je kafir, kada i koga je proklinjao i sl. U kojim hadisima se Poslanik, a. s., i kada naljutio. Kad je koga uvrijedio? S neprijateljem je komunicirao na način uvažavanja njegova ljudskog dostojanstva i digniteta?! Nije li otišao na mezar ženi crnkinji koja je čistila džamiju i na mezaru joj klanjao dženazu; nije li ustao na noge kada je prolazila povorka sa umrlim Židovom i sl. Kod nas se i blagdani problematiziraju i svi treba da se bojimo radnom kolegi čestitati njegov blagdan, jer smo time postali slabiji muslimani i sl.

Prema svima koji su kod njega imali neko pravo, a pogotovu prema suprugama, vodio je računa. Nikada ni jednu ženu nije udario, malteretirao ili zatvarao! Bio je dobar i brižan muž. Vjerujem da živi u našem vremenu da bi uživao da ga supruga vozi u automobilu. Kad je primio nalog od Allaha dž.š., da ne može biti u braku sa svim ženama, ni jedna od njih nije željela da se rastane, ode od njega i da se preuda. Nikada mu nije dosadilo da ljudima govori da budu pažljivi prema svojim suprugama!

Ne bi li nam i u ovome trebao biti uzor Božiji Poslanik, a. s?!

Mislim da ćemo se najbolje odužiti svome Poslaniku i oživljavati uspomenu na njega.

Jer Muhammed a.s., ta svekolika izuzetnost koja je osvajala vjernike i plijenila protivnike, ličnost koja već više od  14 st. šalje, i vječno će slati, svoje svjetlo koje prvenstveno izvire iz njegova humanizma., odnosno iz principa na kojima je formirao sebe.

Cijenjena braćo!

Poslanik nas je učio da razvijamo nove ideje, nove koncepte, da se ne bojimo izazova. Posebno danas nam trebaju ti poticaji, cjelovite vizije, kada je ummet izgubio energiju, ponestalo nam je daha i tražimo opravdanja mimo nas.

S druge strane, nad čovječanstvom se nadvila zastrašujuća avet nemorala, sile jačega, kolonijalizacija resursa ali i ljudskih duša i srca.

Zato, se povodom  dana mevluda, zagledajmo i povedimo za Poslanikom – jer u njemu vidimo:

-  Milosrdnog čovjeka čijem razumnom srcu ne promiče ni najmanja pojedinost kada su pitanju ljudske želje i patnje;

-  Čovjeka koji piše tadašnjim vladarima i od njih traži da napuste ispraznu oholost, zatim, s dobrodošlicom i zadovoljstvom, sluša bosonog beduina koji iz neznanja kaže: „Muhammede, budi pravedan, jer imetak nije tvoj ni oca tvoga...“

-  Pobožnog pokajnika koji klanja namaz i uči dugi ulomak Kur'ana, omamljen i radostan, i koji tu slast ne bi zamijenio za čitavu zemlju napunjenu kraljevskim krunama i zlatom. Ali, to ne potraja dugo. Čim je čuo plač dojenčeta, čija majka klanjaše za njim u džamiji, žrtvova svoju veliku radost i iz milosti prema djetetu, koje plačem doziva majku, brzo završava namaz.