Bez namaza nema uspjeha
Poslanik Muhammed, a.s., je čovječanstvu došao, poslan je, kako bi jednom zauvijek začetu ideju monoteizma, kako bi Adem pejgamberu objavljeno, i svim poslanicima objavljivano La ilahe illellah, dobilo svoju konačnu verziju, kroz jasno zacrtan i određen put koji vodi uspjehu i ostvarenju želja, kako pojedinca tako i zajednice, ummeta. Želje će ispuniti vjernici, oni će postići ono što žele, kazuje nam Svevišnji na početku sure "Vjernici". Vjernicima je garancija njihova uspjeha, njihovo ponašanje.
Zahvaljujući odgoju koji je na temeljima vjere nastao, vjernici će postići ono što žele i uspjeti na oba svijeta. Bez namaza nema uspjeha. On nas na ovom svijetu odgaja, od grijeha udaljava i štiti i grijehe briše. U kaburu je zaštita od azaba, a na ahiretu je garancija našeg ulaska na mjesto vječnog spasa i dospijeća do izvora džennetskih.
Vjernik klanja, jer bez tog djela nema ispunjenja želje. Nema uspjeha ako se vrijeme gubi na istraživanje tuđih mahana i bavi tuđim problemima. Sretan je i blago onom tko je svjestan svojih propusta, pa nema vremena baviti se tuđim, govorio je Poslanik.
Kako ostvariti želju i uspjeti na ovom svijetu, ako se vrijeme umjesto u činjenje dobra, troši u uhođenje i ogovaranje drugih, ako se dangubi u beskonačnom kritiziranju bez želje za bilo kakvom akcijom i dobrim djelom. Kako uspjeti i ostvariti želju na ahiretu, te se spasa vječnog dograbiti ako se otkrivanjem tuđih sramota i istraživanjem mahana drugog bavimo? Kako će Allah sakriti naše, kojih nesporno ima, ako mi ne sakrivamo tuđe mahane i propuste?
Vjernik o povjerenim emanetima i preuzetim obavezama vodi brigu i bdije nad njima
Vjernik izbjegava ono što ga se ne tiče na putu ostvarenja svoje želje. Primiti nagradu, može samo onaj čija je ruka otvorena. Da bi primio od Gospodara svjetova nagradu neizmjernu, moraš ruku otvorenom držati, a to znači od dodijeljenog ti, dijeliti. Dijeljenje i sadaka, na ovom svijetu ti spas i sigurnost omogućavaju, a tek na ahiretu, sadaka i na Božjem putu dijeljenje, bit će adekvatno vrednovano i nagrađeno. Želja ti je da primiš od Darovatelja neizmjeran dar, džennetsku ljepotu i užitak. Tada znaj da vjernik zekat dijeli i sadaku u granicama svojih mogućnosti svakodnevno, potrebitim usmjerava. Da bi nas Allah, dž.š., pomogao i na putu vjere ojačao, mi moramo Allahovu vjeru pomoći, tako što ćemo moralnim životom živjeti i univerzalne vrijednosti u društvu štititi i promovirati.
Sreća na ovom svijetu i ispunjenje želje, da se ta sreća dokuči, vodi kroz harmoničan i skladan brak te stabilnu i čvrstu porodicu. Vjernik, na tragu kur'anskih i Poslanikovih poruka, živeći ih, nastoji sačuvati svoju čednost i čistoću i čini sve kako da iz skladne, zdrave, sigurne sredine, koja se porodica zove, nikne, izraste novi koristan član zajednice koji će stazom uspjeha ići i boriti se na svakom mjestu da Allahova riječ, odnosno univerzalna moralna vrijednost bude poštovana i uvažavana. Vjernik, želi li ispunjenju svojih želja svjedočiti, živi čedno, čisto i moralno jer vjera je ahlak.
Nekim je ljudima želja biti poznat, popularan i biti na položaju na ovome svijetu. To je primamljivo, ali ispunjenje te želje može biti i usmjerenje krivim putem, ako se ne uspije odgovoriti preuzetoj obavezi i ne bude sposobno, emanet preuzeti nositi. Zbog prolaznog užitka, dunjalučke slave, izgubit će se vječnost. Zato vjernik o povjerenim emanetima i preuzetim obavezama vodi brigu i bdije nad njima. Oni koji ponizno klanjaju i tuđim se stvarima i problemima ne bave, dijele sadaku i zekat ispunjavaju, moralno žive i preuzete obaveze dostojno nose, "Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti." (Mu'minun, 10-11)
Džamija nije zid i kupola, niti mihrab i munara – džamija je način života
Ispunjenje čovjekovih želja na dunjaluku i želje ahiretske, bez džamije nije moguće. U džamiji učimo klanjati, ona nas namazu zove. U džamiji učimo što su nam prioriteti, kako bi stazom Poslanika koračali. Džamija nam svojim nurom, a i svjedok će nam biti, snažno poručuje da naš opstanak i njena sigurnost zavise od toga koliko smo svjesni da moramo stalno bdjeti nad vlastitim uzdizanjem i od poroka i mahana se oslobađati. Tko ovdje ima vremena baviti se sramotom svog susjeda i brata i likovati nad njegovim porokom i belajem, kad su nam temelji našeg opstanka ugroženi i kad se gotovo svakodnevno napadaju i skrnave naše, Božje kuće. "A tko je veći silnik od onoga tko spriječi da se u Allahovim kućama ime Njegovo spominje i njihovu rušenju žuri? Oni bi u njih trebali sa strahom ulaziti." (El-Bekare, 114)
Kakvu to snagu može svjedočiti i pokazati narod koji je neprekidno u procesu vlastitog omalovažavanja, međusobnog sukoba, a džamija čijem rušenju neprijatelj žuri uči nas dostojanstvu i jedinstvu. Silnika, da ugrožava naše džamije, a time i temelje našeg identiteta neće zaustaviti niko, nego mi. Naša snaga ga zaustaviti mora, a da bi tu snagu imali, moramo je ići u džamiji uzeti. To i agresor zna, pa džamije kao mjesta u kojima je snaga naša, ruši.
U džamiji učimo o prirodi dunjaluka, njegovoj varljivoj, prolaznoj naravi i ahiretskoj vječnosti. Iz džamije izlazimo naučeni i odgojeni da od prolaznog dijelimo i tako se međusobno pomažući, snažimo. Ovdje, na minberu je stajao Poslanik kad je sljedbenicima svojim govorio: "Zakleću vam se, da niko neće dijeliti, a da mu Allah neće imetak umnožiti, i da niko neće škrtariti, a da mu Allah neće siromaštvo produbiti."
Želju za državom i organiziranom i jakom zajednicom, Poslanik je ostvario s ljudima koji su u džamiji odgajani. U njoj su se odgajali, i u njoj u velikane stasavali, veliki Hulefairašidini. Ebu Bekr, r.a., je odlučnost u džamiji stekao, Omer, r.a., pravednost u džamiji usvojio, Osman, r.a., pobožnost iz džamije ponio, Alija, r.a., pronicljivost, znanje i hrabrost, ovdje, u džamiji je stekao. Džamiji i njenim porukama zahvaljujući, ti velikani naše povijesti su preuzete obaveze i emanete savjesno nosili i ispunjavali.
Danas, naš ummet, mi, imamo velike, ukrašene, pozlaćene džamije i imamo ljude koji nisu dostojni ni sposobni nositi preuzete i ponuđene im zajedničke poslove i odgovornosti. Oni idu u te džamije ali iz džamija ne izlaze bolji. Oni ne nose džamiju sa sobom. Nije džamija izgrađena u njihovim srcima. Nije život njihov prožet porukom džamije. Nije moguće muslimanu srušiti džamiju. Moguće je srušiti zgradu koja se džamijom zove, a džamija nije zid i kupola, niti mihrab i munara – džamija je način života. Svako mjesto na Zemlji je džamija i abdesthana jer je: "Zemlja učinjena džamijom i čistoćom".
U ovaj današnji dan, petak, koji se smjestio između Regaiba i Dana džamaija, začinimo ideju džamije u našim životima i gradimo svoj život na temeljima poruka koje iz džamije izlaze. Uzvišeni Bože, pomozi nam, da se uvijek i svugdje džamijski ponašamo. Amin!