Na kraju svake godine, vrijeme je za svođenje računa. Kakav je bio naš odnos prema poslovanju, zarađivanju i kapitalu te konačno društvenom statusu koji iz toga proizlazi.
Vjera nas uči da je istinsko bogatstvo u duši, a da je snaga u ruci. Snažna (imućna) ruka bez razborite duše često je bezumna, a razborita duša bez moćne ruke - slabašna je i nemoćna. Islam se trudi napraviti spregu između ovo dvoje: snažne ruke i čiste, savjesne i vjerničke duše. U toj namjeri uvodi čovjeka u svijet poslovanja, učeći suvremenog vjernika sljedećem: Ne dozvoli da ti biznis uzme dušu, ali ne dozvoli ni da ti briga o duši uzme zalogaj.
Kaže se u hadisu: „Vi doista bivate potpomognuti i opskrbljeni zbog slabih među vama.
Dakle, Bog vam da pomoć u poslovanju, zato što ste vi od pomoći slabima. Da bi pomogao slabijeg, pomaže tebe.
Kako postati jak, imućan vjernik, a istovremeno sačuvati dušu i ne uprljati je haramom- onim što je Bog zabranio? Često čujeko kako kapitalizam nema milosti, kako suvremeni biznis nema dušu, poznaje samo brojke i zaradu, nikako moral i osjećaj za dobrotom. Čujemo kako je suvremeni čovjek osiromašio duhom, jer je duši uskratio njen iskonski poriv – da ostane čista…
Možemo li se, kao vjernici, složiti s ovim tvrdnjama? Je li, uistinu, jedini put do bogatstva, siromaštvo duše? Ovakva pitanja bi se mogla nizati u nedogled.
Do propadanja temelja ahlaka-islamskoga morala u poslovanju, dolazi u trenutku kada čovjekovo suštinsko pitanje u pogledu novca bude- koliko, a ne- kako.
Zato je važno da se poslovanje u ogromnoj mjeri temelji na povjerenju- emanetu, kao neizostavnom dijelu uspješnog poslovanja.
Islam obvezuje trgovca da obznani kupcu sve osobine robe koju prodaje te da ukaže na sve njene eventualne nedostatke. Time se gradi osnova povjerenja, koje je sigurno jamstvo uspjeha u trgovini.
Pitanje je koliko se danas pazi na to i koliko se ulazi u sumnjive i nesigurne poslovne poduhvate u pogledu tuđih prava. Islamskom etikom poslovanja rečeno, nepravda se ne može opravdati „pravom na biznis“. Konkurentnost ne opravdava nepravednost.
Biti imućan – častan je cilj. To postići na halal-dozvoljen način – čisto je sredstvo. Mnogi svoje nemilosrdno i nepravedno poslovanje i bogaćenje pravdaju plemenitim ciljem. Opravdanje glasi: poslujem nedozvoljeno, da bih kad postanem moćan mogao činiti dobro. U islamu, ovo opravdanje nije prihvatljivo.
Nije dozvoljeno do halala dolaziti haramom, kao što istinu ne možemo braniti lažima.
Arapska izreka: „Uništio državu da bi napravio tvrđavu“ – ukazuje na posljedice do kojih dovodi pohlepa pojedinaca u društvu. Pojedinci koji dobrobit zajednice vjernika, kao i dobrobit zajednice čovječanstva daju za vlastiti interes, ubitačne su i dovode u opasnost socijalnu ravnotežu.
Nema dobra u dobrobiti koja se ostvaruje korištenjem zla!
Poslanik, Muhammed, a.s., veli:„Doista je Bog dobar, i ne prima osim ono što je dobro; doista je Bog naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, kada im je rekao: – O poslanici, hranite se dobrim (halalom) i činite dobra djela“.
kurra hafiz Aziz ef. Alili
Preuzeto s HR1 od 15.1.2016.