Nekoć pročitah da tijelo je postača poput ožednjele zemlje koja vapi za kišom. Svi koji su barem na dan, u ime Boga i u korist svoga duhovnoga bića, svom „materijalnom biću“ uskratili hranu i piće, znaju, ćute, mogu nazrijeti koliko je ta slika o žednoj zemlji i kiši točna, precizna i stvarna. U dobu inflacije kojekakvih ideologizacija ljudskih prava – koja, usput da kažemo, završavaju mimikrijom i lažnom zabrinutošću nad sudbinom čovječanstva – ali i ususret ramazanu, mjesecu osobitih duhovnih plodova, smatramo da je od naročite važnosti podsjetiti se istodobno i jednakomjerno kako na prava tijela, tako i na prava duše. S mišlju, dakako, da je samo harmoničan odnos duhovnoga i materijalnoga put potpune čovjekove ispunjenosti. Kao što naše tijelo ima svoje pravo, kao što naša obitelj ima svoje pravo, i naš Stvoritelj itekako ima svoje pravo kod nas. Ako je pravo tijela, grubo kazavši, osvojena civilizacijska stečevina (valja ovdje podsjetiti da mnogi oštoumni i dalekovidi filozofi i pjesnici o našem vremenu već odavno pišu kao o „dobu tijela“, „civilizaciji tijela“, „vremenu mesa“), upitati nam se je najzad kako stojimo s pravom duše. Hranimo li je njezinim osnovnim namirnicama, njegujemo li je i oplemenjujemo? Osnovna namirnica duše je vjera i njezina nepotrošiva moralna načela i kodeksi. Njezina svijest o telosu i smislu čovjekova bivanja i zemaljskoga trajanja. Svijest o istinskom Bogu ljudi i drugih bića, minerala, životinja i svijeta skrivenoga od ljudskih očiju, svijest o životu i smrti, ali i o svladavanju tako ljudskih figura straha, prolaznosti, bolesti i uskrata. Zatvaramo li oči pred time, mi smo u bijegu od sebe, od božanskog u nama koji nam je dodijelio, svakom ponaosob, Bog – Tvorac naš i naš jedini istinski Gospodar. Zanemarimo li to, mi silujemo svoju dušu nesnosnom prazninom, od nemila do nedraga je tegleći pustinjama duha. U sve obesmišljenijem svijetu, u sve obesmišljenijim životima koje živimo kao da ne živimo, naša se duša zlopati i stenje od tuge, umrtvljuje i konačno gasne. Tijelo joj poručuje da je bezvjera njezina jedina mjera, beznadno je obmanjujući i uskraćujući. Ona se, međutim, sjeća kad je na mjestu bezvjere bila vjera. Ona to znanje neumitno osjeća kao traumu i prebolan šok. Ona osjeća klopku u kojoj se obrela i grca u nesnosnim bolovima i tuzi, znajući da joj treba lijek za to stanje, za tu bolest.
Jezgreni, rekao bih središnji duhovni događaj za shvaćanje islamske etike i estetike, je ramazan, odnosno post. Njime se, kao u malo čemu, pokazaje muslimansko shvaćanje „prirode i društva“ u najdoslovnijem smislu. Prakticirajući ga, musliman se cijelim svojim bićem ustvari suzdržava od onoga što je čovjekovu fizičkom biću – imanentno. Suzdržava se od svega po čemu je naše biće – mjereno po crti „ideala novočovjeka našega doba“ – upravo biće: trošno i potrošno, gramzivo i proždrljivo, pohotno i sebeljubivo, strasno i sebi okrenuto. Dragovoljnom uskratom, međutim, postač dolazi do neprocjenjivih blagodati: dragulja mudrosti i vjere. Sve ono što je današnji globalni čovjek, novočovjek lišen ideje o duši, sudara se s idejom čovjeka postača. I obrnuto, sve što je postač, ni nalik nije, ni po crti duhovne građe ni po crti ideje o svijetu, recimo to tako, materijalnom čovjeku našega doba. Ovaj potonji, naime, sebi odnosno ljudima robuje, dok je postač upućen na nešto veće od sebe, nešto odvažnije od ljudi. Ako hoćete, imaginativnije i kreativnije, nešto što nadilazi ljudske mjere i traje dulje od ljudskoga sjećanja.
Prvak nad prvacima, naš Vodič i Upućivač, hazreti Muhammed, s.a.v.s., preporučio nam je: „Kada zapostiš, neka poste uši tvoje i oči tvoje i jezik tvoj neka posti od laži i zabranjenih stvari; suzdrži se i ne uznemiravaj susjeda. Neka se na tebi ogleda post i smirenost. I učini da ti dan kad postiš ne bude kao dan kad mrsiš!“ Naš poslanik Muhammed bio je tamo gdje nitko drugi nije i približio se mjestu kojem se nitko od Božjih poslanika nije približio, pa njegovu riječ čuvamo kao amanet i pravorijek, ne pronevjeravajući učenje kojim nas je obavezao.
Dok „sav svijet“, naime, još drijema i sanja, za ramazana mi ustajemo iz toplih postelja udovoljiti pravu naših duša naprosto znajući da je u sehuru bereket. Ustajemo prije zore posve uvjereni da sviće zora našega duhovnoga rasta i uzdizanja.
dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb