Putovođa i svjetionik Istine

"Zaista Allah i Njegovi meleki donose salavat na Vjerovjesnika! O vjernici, donosite i vi salavat (na njega) i šaljite mu selam!" (El-Ahzab, 56)

"Jer ti si zaista najljepše ćudi." (El-Kalem, 4)

"Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Nema Boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'" (El-Enbija', 25)

Poštovani čitatelji, islam je vjera koja je u samoj naravi stvari (dinu-l-fitra) i prvobitna je vjera (dinu-l-hanif). Sljedbenik Kur'ana Časnog i sunneta brodi rijekom islama, istinske vjere od praiskonjenja, koja teče od Božjeg poslanika Adema, a.s., do posljednjega u nizu, pečata svih poslanika i Božjeg vjerovjesnika Muhammeda, a.s. Musliman i u "Musaovu" Tevratu, i u "Davudovu" Zeburu i u "Isauovu" Indžilu, s potpunim pouzdanjem, vidi Allahov vjerozakon upotpunjen i u cjelini dogotovljen Kur'anom, objavljenim Vjerovjesniku Muhammedu. Utoliko nećemo pogriješiti ako zaključimo da je zakona koliko i Božjih poslanika, ali istinska i istinita vjera je jedna i jedincata, ona koja posvjedočuje tevhid, Jednoću Boga. Iz toga izvodimo zaključak i o zajednici ljudi jednakih pred Bogom, ali i o ljudskom bratstvu koje se začelo našim praroditeljima Ademom, a.s., i Havom, a.s. Samo naoko paradoksalno, opravdanim držimo da je islam i najstarija i najmlađa religija istodobno.

U svjetlu toga, ovih dana svjedoci smo barem dviju planetarnih (u metafizičkom smislu zasigurno i kozmičkih!) duhovnih gozbi. Braća kršćani (Kur'an u poglavlju El-Maide, 69, kaže: "One koji su vjerovali, pa i one koji su bili židovi, i sabejci, i kršćani – oni koji su u Boga i onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.") obilježavali su rođenje (našega) poslanika Isaa, a.s., za nas uzoritog po atributima svoje dobrote i brojnim svojstvima kojima ga je odlikovao Allah, dž.š. Mi se 12. rabiu-l-evvela prisjećamo dana kada se 571. u Mekki rodio posljednji Allahov vjerovjesnik Muhammed, ponos svijeta, onaj bez kojega ne možemo upotpuniti svoj ahlak i ćudoređe, prema većini ozbiljnih povijesnih izvora – najvažniji čovjek koji je ikada hodao Zemljom.

Mevlud i isaija dio su naše duhovne baštine i vjerske tradicije. Isa, a.s., naprimjer, u djelima sufija opisan je na najdirljiviji način, njega muslimani istinski vole i poštuju, kao i njegovu časnu majku, hazreti Mejremu. Islam, naime, podrazumijeva i povijesnoga sebe, i kozmološkog, (meta) fizičkog sebe. On je posvuda, i to od praiskona, u svijetu vidljive i nevidljive egzistencije. On je u samoj naravi stvari, u svakom biću, nije nastao nego je oduvijek. Islam najprirodnije izražava ljudsku bit i po mnogo čemu je i najvažniji smisao ljudskoga postojanja, te ga shvaćamo potpunom uputom čovjeku u njegovoj svekolikoj vremenitosti, nesvedivoga na epohu već univerzalizirana za sve ljude i u svim vremenima. Svjesni toga, njegove zakonitosti uočavamo u svemiru, organskim i anorganskim oblicima života, među životinjama, biljem i ljudima. Povijesni islam svjedoči nam o Ademu, a.s., Nuhu, a.s., Ibrahimu, a.s., Musau, a.s., Davudu, a.s., Isau, a.s... duhovnom lancu i vezi kojoj je konačni oblik dao Poslanik za sva vremena, Muhammed, a.s. Svi ti poslanici su nam pri srcu i prema svima, kao i prema ovdje nenavedenim Allahovim vjerovjesnicima, osjećamo dubinsku privrženost. Svi su oni bezostatno vjerovali samo u Jednoga Boga i Njemu se pokoravali. Nema Boga osim Boga bila je osnovna istina zbilje svih poslanika, jednadžba oduvijek egzistirajuće Istine. Njezin horizont prethodi i Poslaniku islama i posljednjoj Božjoj objavi. Sejjid Husein Nasr baš zbog toga posve valjano ukazuje da je unekoliko muslimanska perspektiva vjere i nehistorijska. Ona, naime, ne ovisi o kakvom događaju ili povijesnom protagonistu, kakav je slučaj, primjerice, s kršćanstvom i židovstvom, ali, dakako, ni govor o iskonskoj vjeri nije svojstven samo islamu. Vjera koja je, kako Goethe pjeva, "u rukama Boga živoga" osjeća se i u svetim tekstovima nemuslimana. Ibrahimov monoteizam zacijelo se najsugestivnije opredmetio u Kur'anu, ekumenskoj objavi, kako bi rekao Hofmann, koja priznaje ranije kitabe, njegove poslanike i dugu tradiciju vjerovanja.

Isa, a.s., i Muhammed, a.s., braća su po ruhanijetskoj vezi, pripadali su istoj vjeri i vjerovali u isto te cijelim svojim bićem zagovarali tevhid. Nerazumijevanja između njih dvojice, neka je Božji mir na njih, nema, jer oni su istinito zagovorali Jednu i Apsolutnu Istinu, Boga koji je Jedan i Vječan. Dakako, braća su i svi poslanici koji su, svaki u svom vremenu, pozivali na jednu te istu vjeru. Nije li to resurs i iznimna podloga za zbližavanje i tješnje povjerenje muslimana, kršćana i židova, koji bi mogli konsolidirati svoje snage kako bi se ponajprije oduprli sve globalnijoj i snažnijoj ateističkoj doktrini i njezinoj mnogoljudnoj sljedbi? Nije li to mjesto mogućega dijaloga usuprot, u javnom prostoru, sve etabliranijem sukobu civilizacija i novim/starim požarima na Bliskom istoku i diljem Azije, unatoč strahu od kako vjerskog, tako i laičkog te sekularističkog terora?

Poštovani čitatelji, Bog, dž.š, nijednom vjerovjesniku nije dao deredže ni poslaniku fadileta, a da to nije objedinio kod Muhammeda, a.s., i to mnogustruko više. Tako nam je poznato da je Isaa, a.s., govorio još u kolijevci. No kad je Muhammed, a.s., izašao iz utrobe majke, po kazivanju hazreti Alije, lijevu ruku spustio je na zemlju, desnu podigao prema nebu i usnama potvrđivao tevhid. Iz usta mu je izašao nur od koga su Mekkelije vidjele dvorce Busre u Šamu, crvene dvorce u Jemenu i bijele dvorce Istahra s njihovom okolicom. U noći rođenja Muhammedova, a.s., dunjaluk se tako osvijetlio da su džinni, ljudi i šejtani govorili: "Na Zemlji se dogodila krupna stvar." U noći rođenja mogli su se vidjeti meleki kako se uzdižu i spuštaju čineći subhan i takdis. Zvijezde su se komešale i padale. Nakon što je te noći vidio čudesa Iblis je poželio uspeti se na nebo, ali mu je pristup onemogućen. Također nam je poznato da je Isau, a.s., iscjeljivao slijepe od rođenja i gubave voljom Božjom. Efdalnije je, međutim, bilo to što je Vjerovjesnik, a.s., liječio lepru, gubave, mogao je vratiti zjenicu u oko, odsječenu ruku vratiti na njeno mjesto učinivši pritom samo mesh. I dok je Isau, a.s., mogao oživjeti mrtve, Vjerovjesnik, a.s., je mogao učiniti i čudnije od toga. Dok je držao pod opsadom stanovnike Taife, oni su mu poslali oguljenu zatrovanu ovcu. Njezina plećka je progovorila: "Allahov poslaniče, nemoj me jesti, ja sam zatrovana." Pa da je životinja i živa progovorila bio bi to jedan od najvećih Allahovih, dž.š., dokaza uperen protiv onih koji niječu Muhammedovo poslanstvo, ali što tek reći kada je ovca progovorila nakon što je bila zaklana, oguljena i ispečena? Nadalje, Resulullah je pozvao stablo i ono mu se odazvalo. Govorile su mu divlje i pitome životinje, svjedočeći njegovo poslanstvo… Za Isaa, a.s., tvrde da je svome narodu kazivao što jedu i što u domovima svojim pohranjuju. Hazreti Alija kaže da je Isa, a.s., svoj narod izvještavao o onome što je bilo iza zidova, ali Muhammed, a.s., je izvještavao o Bitki na Mu'ti premda u njoj nije sudjelovao. Opisao je borbu ashaba i naveo njihove šehide, a između njega i njih bila je udaljenost od mjesec dana hoda.

I mogli bismo unedogled nizati komparacije. Na kraju, valja nam se upitati: kako ne voljeti i srcem slijediti Muhammeda, kad ga sam Allah, dž.š., veliča, selami i preporučuje nam selame na njega, među ostalim rekavši: "Jer ti si zaista najljepše ćudi." (El-Kalem, 4)

P. S. Novi saziv Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb imponira pojedincima od formata. Dva doktora i čak četiri magistra znanosti više su od obećanja i, ako Bog da, jamac njegovih budućih iznimnih dometa! Medžlis Zagreb, prikupljenim novcem od veličanstvenog koncerta "Bajram u Lisinskom", donirao je Odjelu ginekologije Kliničke bolnice "Sveti Duh" CTG uređaj.

Uz mahsus selam,

dr. med. Gzim REDŽEPI predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb