Ramazan – nova šansa

"Obećajte mi da ćete govoriti istinu, ispunjavati obećanja, vratiti ono što vam je povjereno na čuvanje, čuvati se harama i da drugima nećete činiti zlo – i ja vam obećavam Džennet." (Hadis)

Poštovani čitatelji,

smisao pisanja i kazivanja, barem kako ga ja shvaćam – ako, dakako, nije riječ o umjetničkom tekstu, u kojem i fikcija može biti adekvatan odgovor na zbilju svijeta – jest da obavijesti o nekoj pojavi, da joj da značenje i tumačenje u kontekstu, da je pomno proanalizira sa što više strana, u ovisnosti od vještine onoga koji piše ili onoga koji govori. Na stranicama Biltena jednom mjesečno izražavam se o problemima, opisujem ih i nudim rješenja za neke ili, najčešće, otvoreno ukazujem na vlastitu nemoć pred nekima od njih. Ali, na ovom mjestu puno je više, priznat ćete valjda, nagovora na razgovor, podsjećanja na neiskorištene resurse u nama čijim korištenjem bismo zacijelo oplemenili i sebe i druge, uz pomoć koji bismo bili ljepši, bolji, nježniji, tankoćutniji, plemenitiji, dobrohotniji, ako ćemo pravo – rahatniji, ali i lagahniji i sebi i svijetu s kojim i u kojem živimo, postojimo, dišemo i, na kraju, izdišemo.

Godi, lagao bih da ne godi, kad ti prijatelji i poznanici reagiraju na tekst. Lagao bih da ne godi kad tvoja ideja dobije odjek, a u sretnijim prilikama i odziv. No upravo me zbunjuje, a katkad i plaši što jedan dio čitatelja u mojim "neimenovanim akterima" u pravilu, gotovo uvijek vrlo selektivno vide drugoga a ne sebe. "Tko je taj o kojem piše? Tko se služi visokokalibarskim haubicama klevete? Jel' mislio na...?" Upravo je grandiozna naša potreba za intrigama! Upravo je nesnošljiva naša lakoća u zauzimanju sektaških pozicija, u izručivanju vlastite slobode taborskim opcijama! Možda je sve drugo posrijedi, ali intrige nikada nisu bile ni sredstvo ni cilj mojih uvodničarskih obraćanja. Gruba duša, naime, bez greške će tražiti i naći grubost kojom će se hraniti, dok će suptilnije oko u svemu što vidi tražiti, i nalaziti(!), ljepotu i delikatnost, slojevitost i, ustvari, više pitanja nego odgovora.

Priželjkujući suptilnog čitatelja, ono što pišem tek je pokušaj meditacije o problemima koje tište džemat i mene osobno. Pokušaj je to dubljega razumijevanja sebe u svijetu i istodobno shvaćanja kojim dijelom svijet participira u meni. Jer ako to nije cilj, što bi onda uopće bio cilj čovjekov, bića društvenosti, svjesna sebe i svoje upućenosti na druge? Nema nas bez drugih, puninu svoje ljudskosti doživljavamo tek u doticaju s drugim čovjekom. Štoviše, smisao svoje egzistencije vjernik vidi u služenju Bogu i ljudima, u služenju dobru.

U samo posljednja dva mjeseca Islamski centar u Zagrebu ugostio je više ljudi od duha i dobrote nego što to neki drugi centri, sličnog formata i svrhe, urade za godinu dana. Ne znam kome sam se više obradovao – pjesniku Sidranu koji je u svakoj svojoj izgovorenoj riječi "zvonio" drevnom mudrošću, sublimirajući u svojoj poeziji narodni genij, Karahasanu, pripovjedaču, profesoru i intelektualcu europskog ranga koji je demonstrirao erudiciju nalik davnim renesansnim "sveznajućim" umjetnicima ili plemenitim ljudima poput novinara Brkića ili profesora Begića koji istražuju genocid, ono što velikosrpska propaganda želi zanijekati i zatajiti. Ne znam je li me više dirnula plemenitost Grada Zagreba koji devetu godinu zaredom podupire Konvoj mladih i posjet Potočarima ili me je više sablaznilo to što je sve spreman učiniti zločinački um u ostvaranju svojih genocidnih ciljeva, primjerice nad Bošnjacima u Prijedoru. Sve to, i puno toga što ne spomenuh, u tjednom ritmu, a nekada i dan za danom, zbiva se u našem džematu – zbog našega džemata, naravno. Obilje značajnih susreta, namijenjenih svim dobnim skupinima, različita sadržaja i visoke kvalitete. Medžlis Zagreb, dakako u suradnji s Mešihatom, sa svojim imamima i volonterima čini baš sve da naš centar bude mjesto 21. stoljeća, prepoznato na kulturnoj i religijskoj karti i Hrvatske i svijeta. Medžlis je itekako svjestan da Zagrebačka džamija nadilazi značenje vjerskog centra, da je ona kulturno susretište sličnih i različitih etniciteta, sličnih i različitih ljudi koji se okupljaju jer im je zajednički vjerski identitet ono što ih privlači i poziva na razgovor i upoznavanje.

Nemamo, naravno, ovdje prostora pobrojati sve akcije ovoga Medžlisa u posljednju godinu njegova mandata, ali nije mi razumljiva, ma koliko naprezao moždane vijuge, stanovita ravnodušnost džematlija prema Medžlisovoj izvještajnoj skupštini, na kojoj je, iako se održala u razumno vrijeme, poslije džume, bila mala posjećenost. Ili mislite da zanovijetam? Da ionako imamo inflaciju sadržaja?

Medžlis je kralježnica Zagrebačke džamije. Ako on ne funkcionira, mnogo što u Džamiji ne funkcionira. A ako u Džamiji nešto ne funkcionira, budite sigurni da je Medžlis zakazao. Budući da je to aksiom, ne prestajem se čuditi odsustvu džematlija na spomenutoj sjednici. Pod cijenu da me kudite ili da ipak zaključite da zanovijetam. No ramazan je dobrodošla i nesvakidašnja prilika, nova šansa za popravke i mijene. Najsvetiji od četiri sveta mjeseca i najblagoslovljenije doba u Vremenu nudi sve što je čovjeku potrebno da bi se na pouzdan način približio svome Stvoritelju. On je šansa za čišćenje metafizičkog nereda i nečisti u nama. On je najdragocjenija prilika koju razumom obdareni ne propuštaju. Vjernička duša zatreperi svjesna izravne blagodati koju je Bog obećao postačima, ali se i pribojava hoće li ramazan dočekati spremna. A mi se, eto, nadamo da ćemo uskoro, Božjom milošću, okusiti njegove slasti.

Drugu godinu zaredom naša zajednica raduje se uspjesima naših vrijednih članova. Nakon pjesnika Jahića, Nagrada Grada Zagreba pripala je umirovljenom muftiji Ševki ef. Omerbašiću. I kako to samo dragi Bog zna urediti, Nagradu je, u njegovo ime, primila njegova hanuma Emina. Bolest ga je, nažalost, omela da prisustvuje ceremoniji dodjele. No, elhamdulillah, muftija je dobro i lijepo se oporavlja od operativnog zahvata. A Eminahanuma, ma koliko zasigurno bila i radosna i tužna istodobno, svakako je ugradila i svoj život u jednu od brojnih nagrada i priznanja našem muftiji. Ona je, naime, čuvala, kažu, barem tri ćoška njihova doma, podižući njihove sinove Haruna i Tarika, dok je Ševko ef. gradio Islamsku zajednicu u Hrvatskoj. Ona je bila potpora časnom čovjeku i predvodniku muslimanske zajednice u epohi njezina moderna sazrijevanja i rasta.

Molim Uzvišenog Boga da obitelji Omerbašić da dobro zdravlje i dug život, a jednako želim i svim čitateljima Biltena, uz srčanu dovu da ramazan provedemo u ibadetu i rahatluku te da iz njega izađemo bolji, budniji, sretniji, potpuniji i da nam Gospodar udruži srca, misli i jezike naše. Jer muslimani su braća u vjeri, a vjernik je vjerniku ogledalo.

dr. med. Gzim REDŽEPI predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb