U Kozarcu je 20. srpnja 2014. održana zajednička dženaza za 284 žrtve, genocidnog zločina nad muslimanima i katolicima u Bosni i Hercegovini
- DAN BOLA U KOZARCU -
Uvijek agilni Kemal Bukvić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, nazvao me neki dan i ponudio da odem u Kozarac na dženazu 284 novootkrivenih žrtava srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Naravno da sam pristao.
I, našli smo se ispred Zagrebačke džamije, rano ujutro 20. 7. 2014. godine, odakle smo autobusom krenuli za Kozarac gdje je održana dženaza 284 žrtava, od kojih 277 ekshumiranih iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora.
Dakle, bio sam u Kozarcu, u nedjelju, 20. 7. 2014., na ispraćaju onih koji su odavno ubijeni i bili skrivani, kao mnogi muslimani, u nekim jamama-zlotvornicama. Sakrili su, onako mrtve i osakaćene, srpski zlotvori, sve dok se žrtve nisu same javile iz tih srpskih podruma nečovječnosti, „Evo nas, još smo tu, drage komšije muslimani, dragi Ljudi, vi koji ste Ljudi, nađite nas i fino nas sahranite na tabutima, klanjajte nad svakim našim tabutom onako kako dolikuje godinama, od 13 do 77, u kojima nas je našla smrt od komšija pravoslavne vjere. Sahranite nas zajedno s našim mrtvim prijateljem, Hrvatom i katolikom Antom Dolićem, koji se zajedno s nama gužvao u ovim neudobnim jamama-zlotvornicama smrti… „
Ja sam u prošlom ratu zaista doživio mnogih neugodnosti, ali stati ispred 283 tabuta i jednim lijesom, u kojima su posmrtni ostaci 284 nedužnih žrtava, strašan je osjećaj.
Jeziv, zapravo.
Svi ispred tebe mrtvi su odavno, umotani u zelenu boju života da tako dočekaju Sudnji dan i vječni život koji će nam podariti, po zaslugama, Gospodar naš, Allah milostivi. Ispred mene miriše smrt kao ruža, a ja i onih drugih dvadesetak tisuća živih ja, stojim, učimo Fatihu i mirišemo smrt nekih nama davnih, divnih i nepoznatih ljudi.
Na nogometnom igralištu „Kozarca“, Gospodine Bože!
Na igralištu gdje se igraju utakmice, gdje raste trava kao prirodni ćilim, mehka, gusta i dobra kad prima čovjeka da prilegne na nju. Sad je prihvatila 283 tabuta i jedan lijes, kao majka, u zagrljaj oproštaja sve do Sudnjega dana, kad ćemo se opet svi skupiti na nekakvoj Božjoj livadi da primimo nagradu ili kaznu, već što smo zaslužili.
Ovdje, na nogometnom igralištu „Kozarca“ svi smo se okupili. Poveli smo sa sobom i svoje mrtve da ih upoznamo s ovima što leže ovdje u 283 tabuta i jednom lijesu.
Pred tabutima učimo Fatihu, dove i odajemo počast minutom šutnje prijatelju u onom lijesu, bratu u smrti Anti Doliću; dvadeset tisuća Fatiha, četrdeset tisuća ruku s dlanovima prema nebu, prema Svemogućem, dvadeset tisuća minuta šutnje.
A bola…, bola koje se skupilo na tom nogometnom igralištu u Kozarcu i oko njega, u Prijedoru i na njegovu širokom polju ispod Kozare, bola je neizmjerno. Bol nas pritišće sa svih strana, odozdo, odozgo, s lijeva, s desna, sprijeda i straga.
Tu će, u tom živom bolu, Valentin Inzko, predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, gotovo obećati da počinitelje ovakvog zločina čeka teška kazna jer „nema samo Haškog suda ima i Božji sud i tamo je sve zapisano.“
To sam htio čuti – Božji sud!
Tu će predstavnica porodica žrtava Denisa Duratović – Hegić, savladana bolom pri ispraćaju cijele svoje obitelji, u očaju poručiti kako će porodice žrtava do kraja života progoniti počinitelje gnjusnih zločina počinjenih 20. jula 1992. i dalje za rata, u Prijedoru, kako bi bili izvedeni pred lice pravde i kažnjeni.
Husein ef. Kavazović,reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, proglasio je ovo mjesto „još jednim od brojnih dolina šehida diljem Bosne i Hercegovine, mjestu koje govori više od bilo kakva govora i mudrih riječi“.
Neće se Reis zaustaviti na ovome mjestu svoje nadahnute riječi u izvrsno složenim rečenicama, on će otići dalje za tim svojim riječima:
“Danas s tugom i boli spuštamo u mir mezarova u njihovoj nevinosti kukavički ubijene Prijedorčane. Danas u Prijedoru i Kozarcu, kao i neki dan u Srebrenici, pa još prije u Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku na Drini, svjedočimo dubokom bezdanu u kojem je rođeno zlo zločina genocida. To zlo začeto je u lažnoj svetosavskoj duhovnosti i uzgajano na poljima mržnje. Sablasno je ono i zastrašujuće.“
Gledam našega muftiju, dr. Aziza ef. Hasanovića, kao da mu pogledom želim sagledati u dno duše i tamo vidjeti sve pripadnike njegove velike obitelji Hasanovića, osim njega samoga i još jednog Hasanovića, koji, isto ovako umotani u zeleno/zeleno, leže na najvećem mezarju ratnih zločina u Europi, u Srebrenici, u Potočarima. Vidim samo bol koja se spustila kao vrela kiša na sve nas. Drugima se suze slijevaju niz lica, a Muftija guta svoje suze, kao da ih ne da nikome, kao da ih želi sačuvati, da mu oči ne uvehnu, da mu se duša ne osuši u boli.
Sunce prži, dan je vruć. Teško je sve to izdržati. Men' se čini da je nama koji postimo puno lakše nego onima koji ne poste. Znam da nam Sunce ništa drugo ne želi, želi u svojoj dobroti samo zagrijati te kosti žrtava prije nego budu ukopani na mjesto gdje će strpljivo čekati taj Dan koji ćemo svi čekati i dočekati, Dan posljednjeg suda.
Susrećem na ovom nogometnom igralištu i moga dragog prijatelja, Idriza ef. Bešića. Stoji podalje od svih, pozdravljamo se i ja u njegovim očima vidim da je s njim došla cijela poplavljena Gunja. Skriva oči da ne gledam tu bol od koje ne može pobjeći i koju pokušavam dijeliti s njim; tebi pola, meni pola…
O, znam, itekako dobro znam da je, od svibnja do kolovoza 1992. godine, na području Prijedora i Kozarca ubijeno više od 3.500 dobrih i lijepih insana, muslimanske i katoličke vjere, od kojih su većina bili Bošnjaci. Tijela ubijenih bacana su u jame, napuštene rudnike, koji ih je ovim krajevima popriličan broj, i posebne masovne grobnice i potom bagerima zatrpavana. Često su ta tijela bila vađena iz svojih mučeničkih grobišta, da bi bila ukopavana na druga mračna nepristupačna mjesta, kako bi ih se sakrilo od svjetla istine, jer su ti naši šehidi nepotkupljivi svjedoci istine!
Kad je sve završilo, kad smo svi glasno uskliknuli da svima žrtvama u zelenim tabutima halalimo sve, znao sam da nikad nećemo halaliti zločincima, počiniteljima ovoga očitog genocida, jer ni u jednoj grobnici nije nađen ni jedan pristaša svetosavskog, jednostranog vjerskog učenja; svetosavskog nepriznavanja nikoga i ničega osim sebe; svetosavlje samo u svijetu, u svijetu zla…
Potom je javnim čitanjem imena i prezimena žrtava, počelo iznošenje tabuta do kamiona kojima će biti prevezeni do lokalnih mezarja u selima u okolini Prijedora gdje će biti obavljene pojedinačne dženaze i sahrana za Antu Dolića.
Okupljeni članovi porodica koji će na posljednji počinak ispratiti svoje očeve, kćeri, sinove, braću, sestre u tišini stoje dok se tabuti iznose.
Agonija traganja za žrtvama genocida, duga 22 godine, okončana je u Kozarcu, 20. svibnja 2014. godine.
Iza mene ostao je spomenik u središtu Kozarca. Iza mene je ostao prazan ringišpil i ruševina. Bože, tko se tu igrao, tko je tu plakao?!
Kemal Mujičić
