Kada sam u petak, 18. rujna stigao u Varaždin džematlije su mi rekli da se u krugu vojarne podižu šatori za prihvat izbjeglica. Poslije džume namaza smo se dogovorili da se kao džemat maksimalno angažiramo kako bi im pomogli. Odlučili smo da, kao prvo,  za predstojeći bajram u kampu priredimo bajramski ručak. S obzirom da je kamp trebao prihvatiti između 700 i 800 osoba to smo se dogovorili da kupimo jednog junca na ime kurbana pa da im priredimo roštiljadu, da naše džematlije ugostitelji donesu kolače, voćari voće i dr. Odmah smo prikupili nešto novca i materijalnih potrepština koje je naš džematlijas Emjad Amaneh, porijeklom iz Sirije, odmah odnio na granicu. Zadužili smo naše džematlije iz Međimurja da nam do bajrama nabave junca (mladog vola).

Nakon nekoliko dana dustalo se od formiranja kampa jer se izbjeglice nisu željeli zadržavati u R. Hrvatskoj.

Na bajram smo se dogovorili da svoj plan izmjenimo i da odemo na hrvatsko-mađarsku granicu i svoju pomoć podijelimo prispjelim izbjeglicma. Tako smo sutradan, poslije džuma-namaza prikupili još 5.000,00 kuna i određenu količinu hrane, odjeće i higijenskih potrepština. Obišli smo robne centre kako bismo potrepštine za izbjeglice nabavili što povoljnije.

U subotu, sutradan, smo s punim kombijem koji nam je ustupio naš džematlija Rahman Redžić, Emjad i ja krenuli prema Koprivnici. Usput smo se zaustavili u Šemovcu pred kućom Muwafaqa Al-Abdule koji nam se pridružio s doncijom od 300 kg. jabuka. U Koprivnici nas je dočekao naš džematlija Naser Risk koji je s Crvenim križom i Centrom za upravljanje u kriznim situacijama dogovorio naš posjet izbjeglicama.

Nakon kraćeg predaha dobili smo dojavu da uskoro stižu autobusi i krenuli smo prema Botovu, selu uz hrvatsko-mađarsku granicu. Nekoliko stotina metara prije granice zatekli smo volontere koji su s obje strane puta postavili ono s čim su došli dočekati izbjeglice: hranu, higijenske potrepštine, odjeću, obuću, dječije igračke… I nama su dodijelili mjesto na kome smo istovarili svoj kombi. Ubrzo nam se priključio i naš džematlija Senad Badnjević sa suprugom Zadom donijevši svoju hediju za izbjeglice.

Uskoro se pronio glas da je stiglo 15 autobusa a ubrzo zatim se ukazalo čelo dugačke kolone, ljudi, žena, djece. Svak je nudio ono s čim je došao. Mi smo najviše nudili čokolade, bombone, smokije i razne druge slastice jer smo posebno htjeli razveseliti dječicu u povodu bajrama. Osnovni dojam je bio da su oni, bez imalo pohlepe, uzimali samo ono što im je bilo potrebno. Pokazivali su nam, primjerice, potpuno izlizane đonove cipela i tražili cipele određenog broja. Nakon otprilike nešto više od pola sata ova tužna kolona je prošla i otišla prema granici.

Rečeno nam je da će pristići i vlak. I zaista nakon otprilike sat vremena dobili smo glas da je vlak stigao i opet sve kao i prilikom dolaska prve kolone. Ova je doduše bila nešto duža i nakon sat vremena je minula prema grabici. I mi smo se uputili za njima prema granici da vidimo tu „čuvenu mađarsku žičanu ogradu“. Prije same žice sustigli smo jednu obitelj, ženu, mladu djevojku i dvoje manje djece koji su nas panično pitali jesmo li im vidjeli oca koji je zaostao. Mi smo im sa žaljenjem rekli da su, koliko mi znamo, već svi prošli pa je možda njihov otac otišao prije njih i oni su se zatim zaputili za tužnom kolonom kroz prolaz između žica u Mađarsku.

Počela se spuštati noć i dobili smo dojavu da će stići još jedan vlak oko 10,00 sati. Pošto nismo podijelili svu svoju hediju utovarili smo je u kombi i zaputili se prema susjednom selu Drnju u kome naše džematlije iz obitelji Mahmuti imaju slastičarnicu kako bi tamo sačekali dolazak vlaka. Braća Armend i Arnet su nas lijepo dočekali i ugostili a poslije nam se i pridružili na našem humanitarnom štandu pred granicom. Ovaj put je bilo nešto drugačije. Bila je noć pa smo uz cestu postavili naš kombi i podravkin kamion jedan nasuprot drugog kako bi farovima osvijetlili postavljene potrepštine.

Oko 11,30 sati pristigao je dosta dugačak vlak s mnogo više izbjeglica nego onaj prvi. I opet su ljudi iz tužne kolone prolazili, mi smo im nudili ono s čim smo došli a oni su uzimali ono što im je bilo potrebno. Ovog puta bilo je nešto manje volontera pored ceste. Bilo je kasno pa neki nisu došli. Čini se da su falili italijani i austrijanci. Vjerovatno su se vratili u svoje zemlje. Zato je pred kraj nekih potrepština ponestalo pa nam je bilo žao što svima nismo mogli dati ono što su tražili.

I naposljetku što reći. U ovom mom najtužnijem bajramskom danu u životu, koji sam proveo s preko 3.000 izbjeglica, desile su mi se neke izuzetne stvari. Upoznao sam mnogo divnih humanih ljudi. Allahu dragi kako bi tek bilo s ovim nesretnicima da njih nije. Ovako bar nitko nije ostao ni gladan, ni žedan, ni gol, niti bos. Njima, izbjeglima iz svojih domova i domovina Hrvatska će ostati u pamćenju, vjerovatno, najviše po tome. Da sam pisac vjerojatno bih napisao dirljive priče opisujući izljeve humanosti. Ovdje ću navesti nekoliko prizora vrijednih pamćenja.

Ide čovjek i pored njega dvoje djece a za vratom nosi trogodišnju djevojčicu. Već je blizu ponoć i zahladilo je, a curica ne baš toplo obučena i još joj je do pola leđica golo. Dubravka, volonterka iz Podravke, izabrala lijepu roza zimsku jaknicu i nudi ocu. On ne obraća pažnju jer žuri za kolonom. Dubravka trči za njim i onako na njegovim ramenima curici oblači jaknicu.

Pored mene uz donesenu pomoć Maja, volonterka iz Crvenog križa. Moje džematlije iz Koprivnice me predstavljaju kao svoga imama. Upoznajemo se i Maja mi predstavlja svoju majku i kćerku koje s njom svakodnevno na ovom mjestu dočekuju izbjeglice. U razgovoru mi napominje kako ona i nije baš „neka vjernica“. Na to sam joj odgovorio: „Moja Majo ti zapravo nisi ni svjesna kako si „velika vjernica“.

I na samom kraju imam potrebu, ali zaista potrebu, pohvaliti hrvatsku državu i sve njene službe angažirane na zbrinjavanj izbjeglica a posebice policiju, Crveni križ i Centar za upravljanje u kriznim situacijama. Za mnogobrojne volontere jednostavno nemam dovoljno riječi hvale. Neka ih sve Svemilosni Bog nagradi iz svojih neizmjernih riznica.